Ponoć ...
dim cigarete besramnom nježnošću
rezbari vlažnost mojih očiju.
Tišina vrišti u sobi punoj tvog mirisa.
Tražim te k'o slijepac ispruženih dlanova,
bježeći od zidova opečena hladnoćom
što curi iz njih.
Nijema sam od boli i ranjena prazninom,
oštricom njenom što prijeteći gmiže
poznatom stazom ...do mene.
Šaljem šapat u bezdan ispred sebe,
odgovora nema.
Svemir mi vraća tek otkucaj tvoj
iz daljine.
Vrijeme ne teče ...
Urlikom zvijeri prizvana zora
nudi mi spas u svjetlosti rađanja.
Ne priznajem strah jer
jedino sebe se bojim,
sebe u noći što dolazi
sutra.
Post je objavljen 30.04.2006. u 19:00 sati.