Marketing
Sweet Dreams
vač dugo vremena ne spavam kako treba...budim se usred noći, oko 3 ili 4, budim se na to da razmišljam... da, u nekakvom košmarnom polu snu razmišljam, stvarno ne znam što mi je... jednostavno, ne znam kada spavam a kada ne, ne znam kada u biti zaspim... jednostavno, tako kada se probudim u 3 u noći, nekako, kao da sam dotad bila u nekom polu snu i nisam niti sanjala niti spaval...nego razmišljala... a kakve se meni stvari motaju u glavi u 3 ujutro, to više nije normalno... jednostavno ne mogu spavati onako kako treba, a onda sam več navečer u 8 u totalnoj komi...
tako je bilo i jučer, čitala sam neki politički časopis, zvuči dosadno, ali nije, pišu ga mladi iz svih krajeva hrvatske, ima svega, od sprdačine na račun našeg malog mesa do razloga poskupljenja nafte, ma ima svega, u biti, zanimljivo... i ništ, ja to čitam čitam, i odjednom, plonk, nema me... jednostano sam zatvorila oči i utonula u svoj uobičajeni polu san...a što je najbolje, cijelo sam vrijeme još razmišljala o tome kako ne smijem zaspati, čak sam i glazbu čula sa linije.. i ništ, tako sam otprilike 2 sata samo tako bila, u tom polu snu, kad sam se konačno pribrala i otišla otuširat se... a cijelo vrijeme, kao da nisam bila svjesna toga što radim, sve onako u polu nečem... perem zube zatvorenih očiju, samo sam čekala kad ću se srušit i zaspat... i ništ, konačno stignem do toga da spavam i "zapravo"... i počnem ja sanjati... u snu sam gledala neki film, nešt s nekim čudovištima, i još si ja mislim, onak, pa nije dobro da ja to sad gledam jer ću imati noćne more...ništa, crnina, san se nastavlja, ovaj put sam u nekoj areni, nekakvo borilište i bore se baš ona ogromna čudovišta iz filma...a čudovišta su zaista ogromna, kao recimo hotel osijek, onaj s milijun katova... a u biti, sve se to i odigrava u osijeku, samo, ja znam da je to osijek, ali je nekako sav neobičan, ne izgleda kao sada, više futuristički... i nešto se dogodi, ne znam, i čudovišta se oslobode... i gladna su, užas... nešto mi se vrti u glavi, gladna su, da gladna... slijedi ogroman pokolj, od cijele populacije svijeta ostane ih možda još 2 milijuna (to je bilo negdje napisano, netko mi je rekao), i večina njih je u osijeku, odakle je pokolj i krenuo... sada si svi u nekoj ogromnoj hali, ljudi zbijeni kao mravi, a te neke zvijeri samo gledaju pred sebe i urliču... ima jedan tip koji kao radi za njih, ali u biti pomaže ljudima... zvijeri su donekle inteligente... tip spašava nekoliko ljudi i šalje ih u nekakva skloništa... ja dospijevam u neku kuću od stakla, s puno stepenica... no ne mogu ostaviti ostale, vraćam se do one hale... onaj tip pokušava spasiti što više ljudi, izvodi ih kroz jednu rupu visoko na zidu, dolazim to te rupe, jako puno ljudi.. gledam unutra, zvijeri, sada neke više kao da su duhovi (prije su bili baš onako klasične zvijeri, od krvi i mesa), ima i ženskih i muških... ženske imaju jako lijepa ljudska lica s dugačkim kosama... svih 6 (toliko ih je ukupno bilo) stoje na sredini te hale, i odjenom, jedna od onih lijepih žena pogleda ravno u nas... svi bježe, no več je prekasno... ubiju onog tipa, no nekoliko ludi ipak pobjegne, i ja sam među njima... bježimo, ne znamo gdje bi, samo naprijed...nazad u onu staklenu kuću... no, zvijeru nas nanjuše, več je noć.... i najednom i meni padne mrak na oči...utonem u nekakav san, još čujem kako me dozivaju, ali ništa....ja se več budim....
to bi ukratko bio moj san...sanjala sam ga danas ujutro... ali stvarno ne znam odakle mi sve te stvari, mislim, uopće ne gledam horrore ili tako nešto, u posljednje vrijeme ni ne čitam takve knjige, pa stvarno ne znam odakle mi sva ta čudovišta... ali što je najjače, uvijek sam "kod kuće", ili u osijeku ili u bilju, ali to nikad nije ono isto što i ja znam... nekako, uvijek je drukčije.... jer, recimo, koliko ja znam u bilju nema crnaca, a ispod gradske knjižnice nema tunela odakle bi moja baka vadila crve, a nema ni veliko drvo višanja, s kojeg bi moj stari usred zime brao višnje... to mi je tako nekako bolesno, a što je najgore, u 90% slučajeva sanjam nepoznate ljude, mislim, sanjam ja i poznate, ali onda oni ne izgledaju onako kao u stvarnosti, samo su imena ista... uvijek nepoznati ljudi, nepoznata lica... no smiješno je recimo kada sanjate nekoga onak totalno nepoznatog, i onda ga sutradan vidite na ulici i ne znate odakle vam je poznat...komedija...
ne znam kako vi sanjate, mislim, na kojem jeziku, ali recimo ja osobno ne znam ni to... onako, kao da ni ne komuniciram s nekim jezikom ili je to neki deseti, meni nepoznat....ali u večini slučajeva, nekako, ni ne pričam, nego, kao da znam na što onaj drugi misli, nisu potrebne riječi ili tako nešto... ne znam, kod mene je i inače čisti babilon u glavi, pa mi je vald tako lakše "govoriti" u snu...
to bi bilo to za danas, ako ništ drugo, idem poslije ovog spavat, jer mi ovaj san baš i nije previše pomogao...
ako može jedno pitanje:
Što vi sanjate?
pozzzzzzzzz, xoxo
Post je objavljen 30.04.2006. u 12:09 sati.