Ostanem bez riječi ...često. Ponekad zato što nemam kaj za reći. Obično tada, se ja i osoba s kojom razgovaram, nalazimo u savršenoj harmoniji kad razumijemo jedan drugog i više od onoga što smo si izrekli i kada bi svaka dodana riječ bila suvišna.Osjetim tada da je osoba preko puta mene jednostavno dotakla moje dubine misli, uronila svoj smisao u moj i jednostavno, bez ega dopustila da se prožmemo. Svako daljnje lamentiranje i laprdanje za dokazivanje svoje bitnosti i veličine, u stilu „Jaimamjošneštododatiotomepanekmojabudezadnja“, bilo bi čisto svetogrđe nad svime što smo do tada izrekli, međusobno ...
Koji put ostanem bez teksta jer me iznova zapanji ljudsko neznanje, podfutrano opet i naravno egom pa tu tvorevinu jednostavno nazivam „ljudska glupost“. Ne znaju svi se, stara je narodna (kojeg naroda fakat nemam pojma) ali neki se bar potrude naučiti čim više. Ukalupljeni u sistem, učeni od malih nogu da se treba bojati, sagnuti glavu kao i drugi prije njih. Ljudi su naučeni galamiti i previše pričati a premalo slušati. Da se razumijemo, govorim iz osobnog iskustva. I ja sam bila jedna od onih koja je sa smolom u ušima, pognute glave, sjedila na beskonačnoj traci i čekala da me dokači smjena i od mene napravi gotov proizvod.
I ja sam premalo slušala. Samu sebe ... i druge. No o tome u nekom drugom postu.
Htjedoh reći da u takvim slučajevima ostajem bez riječi zbog galame koju proizvodi neznanje. Ljudi su skloni skakati po drugima jer iz svoje kože nisu makli. Nisu si dozvolili dignuti glavu ili nedaj bože iskočiti sa pokretne trake. Kad mi netko tako pametujući prodaje argumente k'o muda pod bubrege stanem čekajući da ga munja opali po mozgu, al' ne zbog mene nego zbog sebe. Ja ću i dalje šutjeti a on bu i dalje galamio.U svom neznanju svakidašnjem.
I ima onih dana kad jednostavno nemam riječi ... jer ne znam kako. Ne znam kako stići izgovoriti sva ta silna slova jer mi mozak, mašta, srce, duša, voze brže. Kad imam toliko toga za reći, pokloniti svu tu bujicu koja nadire ali ostanem nijema. Jer nema dovoljno dostojnih riječi za takve momente, ljude u njima, mijesta koja su ih stvorila. Kako izreći ono što osjećam u zagrljaju čovjeka u čijim očima zrcali njegova duša dok u mraku sobe slušamo zvukove kiše? Kako objasniti osjećaj kada gledam dječji osmijeh izmamljen mojim? Kako opisati sjećanje na zagrljaj mora i neba kod Prvića, kad sam molila Svemir za svoj komadić Neba i Ljubavi? Koliko god pokušavala, ne uspijevam sročiti prave riječi za takve momente. U stvari, više se i ne trudim. Sebi ih i ne moram objašnjavati je su u meni, dio mojeg jučer i danas.
Onome tko govori u šutnji kao i ja, taj nijemi razgovor će sve reći. Sjedit ćemo zajedno i bez sraha od šutnje, čak besramno joj se i davati. Samo ćemo prizvati osjećaj i iznova uživati.
Bez riječi ...
Post je objavljen 29.04.2006. u 21:54 sati.