UMORNI OD LJUBAVI SJELI BI JE NAPISATI
Ideja nije moja, bila je to još jedna u nizu njenih inovacija. Nisam fotografirao proljeće ma kako ljupko visjelo na stablu. Želio sam biti iznenađen tijekom sljedećeg karnevala.
A njen odgovor slika (tempera) zakucana tik iznad razuma; valjda opomena jer ne slijedim naše misli. Ma ne ljutim se ja, samo sam malo uplašen. Ona je ta koja forsira umor, prokleto sjedenje i taj ples grafitnih olovaka. A ljubav – valjda smo oboje kažnjeni. Što se dogodilo ujutro – ne znam. Ona se, mislim, smijala – ja sam šutio.
Ili je plakala – znam da sam šutio.
Možda sam opet negativac u našoj priči, ali siguran sam – ništa nisam rekao.
Ah da, donosila je naše zajedničke odluke; morao sam šutjeti.
Sutra je subota, subotom ne viđam nikoga, padam u socijalnu hibernaciju. Ali sretoh ju na pola puta do izbjegavanja tog susreta. Svi moji dani napokon postaju njezini. Jedini izlet u slobodu odgođen je dok ne prijeđemo na dekadski sustav broja dana u tjednu.
Čini se da opet sjedim u mraku tvojih osjetila, olovka se opire prstima, promatraš me kao da spavam uvjerena da nisam svjestan tvoje kritike.
Pa želio bih vidjeti te sretne ulice, ali vrijeme cijepa volju i tupi olovku, odluke vise neraspakirane.
Zašto čekam? Krivi odgovor. I nije mi važno što nisi iznijela sve argumente.
Mladen
/Naslov je posuđen iz pjesme Prvi pravi zaljubljeni filozofi Dorte Jagić; a sintagma Sretne ulice od Delimira Rešickog/
Post je objavljen 29.04.2006. u 08:57 sati.