Pitam se jesam li prestara za jedan početak. Pa makar se to odnosilo na početak bloggiranja. A onda zamislim podsmješljive komentare ljudi koji me poznaju. 'Prestara?! Pa ti si tek zinula na svijet!' Je, je... Kako za koga. Kako za šta.
Naravno da nisam prestara. Tek dobro zagazih u dvadesete. Na novom početku. Na blogu. I u životu. Pokušavam napraviti korak naprijed, uporno nailazim na prepreke koje ne mogu svladati. Ali vjerujem da hoću.
Zapravo, na pisanje bloga potakla me činjenica da gubim sjećanja, uspomene, zaboravljam neke osjećaje, čak i ljude koji su mi puno značili. Uvijek sam imala bujnu maštu, imala sam buran pubertet, i burne osjećaje. I tuge, i radosti. Boli i euforije.
Voljela sam o tome pisati. Pisala sam dnevnik otkad sam naučila pisati, otkad sam se prvi put zaljubila. Opisala sam sva svoja bujna i burna razdoblja. Danas, kad to čitam, čudim se, smijem se, zamišljam, vraćam se. A već nekoliko godina nemam se gdje vratiti. Smirih se ja odavno, i moja mašta. Ali ne i osjećaji. Pojaviše se neki novi, za koje nikad ne bih ni pomislila da sam ih sposobna osjetiti. Postah nova osoba. Dobih nova lica. I želim da ostave bilo kakav trag. Istinit, izvoran, trenutan, stvaran.
Post je objavljen 28.04.2006. u 11:55 sati.