riječi... najmanje jezične jedinice koje imaju cjelovito značenje... skup slova , ponekad jedno jedino slovo i dijakritički znak... koliku snagu to može imati? fizičko objašnjenje snage glasi : snaga je rad uložen u nekom vremenu... ako su riječi rad , a vrijeme je neodređeno , njihova snaga je nepojmljiva...
tijekom dana izgovorimo gomilu riječi. naravno, nisu sve riječi jednako važne niti jednako snažne... ne mijenjaju sve riječi nečije živote. neke nas rastužuju , neke nam uljepšavaju postojanje... za sve ljude najvažnije su dvije malene riječi koje svi dobro znamo - "volim te"... one imaju snagu koja traje beskonačno, okrene se oko sunca i lupi nas u glavu... uvijek ih rado čujemo; ponekad ih se pribojavamo jer ne znamo što će se dogoditi kad ih prvi put drhtavo šapnemo novom ljubavniku na uho...hoće li nas prezreti, srušiti naš svijet ili će nam uzvratiti osjećaje? Schopenhauer je smatrao da nikada ne možemo biti toliko sretni kad nešto dobijemo , koliko ćemo biti nesretni ako to ne dobijemo. bol... najsnažnija riječ. najveću snagu, zaista, imaju one neizrečene riječi jer ostavljaju vječnu nedoumicu o tome što se moglo dogoditi. one zauvijek mijenjaju naš svijet, ostavljaju nam pitanja i osjećaje pomiješane u glavi, nejasne i zgusnute poput londonske magle...kad sam sama, često razmišljam o sebi, o svijetu, o događajima - tisuće riječi prolazi kroz mene, misli teku iz moje glave ostavljajući me praznom i zbunjenom... najgore se suočiti s riječima! pogotovo ako donose lošu vijest poput one o smrti nekog bliskog. te riječi imaju razornu snagu, devastiraju primatelja poruke. zatim kreće kajanje za sve ružne riječi koje smo izrekli pokojniku, za sve riječi koje su izazvale svađu , sve neizgovorene lijepe riječi...smrt... ta riječ ima zastrašujuću snagu, prizvuk nepoznatog, zadah bola... to je jezivi ključ koje spaja beskonačnost i prolaznost, veže ljudsko i nebesko, ostavlja nevjerojatnu prazninu u ljudima, zauvijek odnosi jedan dio njih... mi ne prestajemo voljeti neku osobu samo zato što je više nema. dok tugujemo, riječi stranaca nas zmijskim ujedima ubadaju u srce... čini se krivo i ironično da nam neki stranac govori da će biti sve u redu, da vrijeme liječi sve rane ... iako znamo da neće , znamo da nikada više neće biti isto, nikada više nećemo čuti tu osobu kako se smije, više je nećemo moći upitati za savjet, jednostavno zagrliti ... nedostajat će nam i onaj dio nas koji je bio rezerviran za nju , oni osjećaji koje je samo ona mogla pobuditi , dio koji je umro s njom... ponekad dodiri govore više od riječi. u takvoj situaciji jedan zagrljaj ima puno veću snagu od gomile ispraznih riječi... no, kako odrediti granicu između riječi? koje su prave, a koje krive? iste riječi u različitim uvjetima zvuče drugačije i mogu potpuno različito značiti, imati različitu snagu... riječi nepoznatog književnika, nakon što postane poznat dobit će veću snagu jer će utjecati na više ljudi , nastanit se u više ljudskih srca i duša... i kako izmjeriti snagu pojedinih riječi?
za mene, kao buduću profesoricu hrvatskog jezika, riječi imaju neopisivu snagu! one su cijeli moj svijet. zapravo, ne samo moj svijet!
riječi jesu cijeli svijet. da ih nema, ne bi postojao niti jezik kao apstraktan sustav znakova i pravila po kojima se ti znakovi kombiniraju, ne bi postojala komunikacija ! što bi nas onda dijelilo od majmuna i one životinjske osnove? da nema riječi, ne bi postojala granica između ljudi i ostalog svijeta. razmislite sad koliku snagu imaju riječi! neopisivu!
Post je objavljen 28.04.2006. u 00:53 sati.