Marketing
Uskopaljski abecedarij (40): Š kao Šunjo, Stipo
Šumnjaci, križari, škripari.... sve su to nazivi za one hrvatske vojnike koji su se nakon drugoga svjetskoga rata, kao pripadnici poražene vojske, a često nisu bili ni to, morali skrivati po šumama od nastupajuće komunističke vlasti i svemoćne OZN-e. Takvih bivših hrvatskih vojnika bilo je po svim našim krajevima, a Uskoplje, dakako, nije bilo niti je moglo biti, pogotovo ako se zna tko je tada u Uskoplju predstavljao komunističku vlast, ikakav izuzetak od toga. Brojni uskopaljski mladići, koji nisu krenuli ka austrijskim brdima, sklonili su se na Vranicu ili Radušu i tu vremenom, s jedne strane pritisnuti stalnim potjerama (u koje su komunisti nastojali uključiti što više njihovih dojučerašnjih suboraca), a s druge, krajem rata proklamiranim prihvaćanjem gerilskoga načina borbe, stvarali sve jači otpor napadačima.
Brojni su, kako rekoh, uskopaljski mladići prve godine oslobođenja proveli u šumama oko Uskoplja. Bili su tu i braća Kovačići s Okolišća (poginuli kod Pernica) i Drago Jozić u Bistrici (strijeljala ga OZN-a, pa je, budući da nije smio biti pokopan u groblju, pokopan u bašti Martina Jozića), bili su tu i Subašići koji su se kretali više u okolici Bugojna..., ali nekako je najviše u narodu ostao zapamćen Stipo Šunjo. Njegovo ime jednostavno je postalo sinonim za sve uskopaljske križare, škripare, šumnjake.... On je, dakle, dobio takav status među uskopaljskim križarima, kakav je imao imenjak mu Sičaja Gegan u susjednoj Rami.
Razlog tomu vjerojatno leži u činjenici da je ovaj Dobrošak najdulje odolijevao potjerama OZN-e, pa je mit o njemu iz dana u dan rastao i među Uskopljanima pritisnutima blagodatima nove vlasti, ali i među njegovim progoniteljima, koji su se uvijek iznova iz potjera vraćali praznih ruku, bijesni i razočarani. Satisfakciju za takvo javno sramoćenje goniči su nalazili u još jačim pritiscima na civilno stanovništvo, pa i zločinima od kojih je u Uskoplju najpoznatiji i najokrutniji onaj kojeg su u Podgrađu počinili Momo Šešum i njegovi krvnici pobivši ,pod izlikom traženja šumnjaka, cijelu obitelj Sabljo.
O snazi Šunje i njegove grupe govori i izvješće ustaškog bojnika Ante Vrbana koji se 1946. godine iz logora Fermo u Italiji po zapovjedi prebacio u zemlju da bi na licu mjesta ispitao snagu i uvezanost "grupa preostalih hrvatskih jedinica koje se još bore protiv partizana". Vrban iz Hercegovine, gdje je ranjen, kako piše, "ponovo prelazi u Bosnu i tamo se sastaje s grupom boraca pod zapovjedništvom Stipe Šunje..."
I dok se stvarao mit o njima, Šunjo i njegovi ljudi, činilo se, drsko su i s podsmijehom rušili jedan drugi mit koji među Uskopljanima nikada neće uhvatiti dublje korijenje, mit o partizanima kao vojsci koja je ubijala tek da ne bude ubijena (i k tome pobijedila!) i mit o čobanima i sitnim kokošarima koji su preko noći počeli jasno razaznavati prednosti Lenjinove teorije o diktaturi proleterijata nad Marxovim zakučastim preduvjetima nastanka socijalizma.
A tko je uistinu bio Stipo Šunjo, čovjek kojega se bojala uvijek paranoična (sjetite se: Jugoslavija je, kako su nas učili, bila okružena BRIGAMA, a ne susjednim narodima!) komunistička vlast?
Na kraju rata, kada se s još desetoricom drugova odmetnuo u šumu, imao je 36 godina (rođen 30.10.1910 od oca Pere). Bio je srednjega rasta, imao je crnu kosu i duguljasto lice, velike i debele usne. Čelo mu je bilo srednje veličine, ali veoma široko. Brkove i bradu je brijao, a nikakvih drugih osobenih znakova nije imao.
Već ovaj goli osobni opis nekako odiše običnošću, pa, po njemu, Šunju prije vidimo kao jednoga od "onih ljudi koje kad vidimo odmah i zaboravimo", nego kao zakašnjeloga Mijata Tomića koji se ne plaši "niti puške, nit u njojzi zrna", niti mu takvo banalno oružje (ni izdaja, niti krivnja nije!) što može. Podatak da je bio nepismen još više ga utapa u ondašnju običnost, koju, međutim, nikako nisu mogli prepoznati njegovi progonitelji, pa zato tu običnost i nisu mogli upotrijebiti protiv njega. Iz dana u dan podizali su mu cijenu, proglasili ga ratnim zločincem, a on im je nakon sedam godina gonjanja na odlasku opalio još jednu pljusku. Granicu je prešao ilegalno 1952. godine, ali se u dolasku do nje poslužio dokumentima gospodina P., Uskopljanina za kojeg se s velikom sigurnošću tvrdilo da je bio suradnik jugoslavenske tajne policije.
Fama koja se stvarala oko njegova boravka u šumi nastavila se širiti i kada se, nakon Austrije skrasio u Njemačkoj (Freilasingen, B. Lidestrasse). Svako malo pokoji bi se pijani gastarbajter u povjerljivu razgovoru počeo kleti svim živim i mrtvim da je negdje na ulici, u parku ili trgovačkom centru ugledao Šunju i da je ovaj, sve glumeći nehajnost, prošao pored njega kao da ga tobože ne prepoznaje. Samo bi negdje ostao smiješak u kutu debelih usana ili jedva primjetan mig oka po kojemu ga se pamtilo i koji je govorio samo ono što su ionako svi osjećali: Šunjo živi.
S druge strane, Šunjo se priviđao i komunističkoj muriji koja je tvrdila da se "državljanin SFRJ Stipo Šunjo po dolasku u SR Njemačku povezao se s ekstremnom ustaškom emigracijom i postao član HOP-a. Učestvovao u akcijama na naša DK predstavništva i vršio pritisak na naše radnike da se učlanjuju u ustašku emigraciju..."
A što je za to vrijeme radio Šunjo? Između tuđine i velikih ideja koje su trebale promijeniti svijet?
Nastojao je, kao i toliki naši radnici preživjeti u tuđem svijetu. Pokatkad bi uzeo karte u ruke, pokatkad pogledao kakav PIP show i da, pokatkad bi prošvercao pokoji komad oružja, zbog čega ga je i njemačka policija često opominjala.
Sasvim obično, zar ne?
Između tuđine i velikih ideja koje su trebale promijeniti svijet!
Post je objavljen 27.04.2006. u 23:00 sati.