Pregled posta

Moj prvi (pravi) post

Ovo je pričica (sort of) koju sam napisao jučer u školi preko engleskog (neću valjda pisati o životu Alfreda Nobela).
Nadam se da će vam se svidjeti.

"U redu. Ako tako želiš, otići ću na još jedno putovanje. Ali, upozoravam te, ovo je zadnji opis koji ćeš dobiti. Ako nakon toga ne uspiješ, Aleena će ispuniti svoju prijetnju.
Hajde, pucaj."
Nakon tih riječi pripremam se za još jedan tretman za ulazak u Zrcalo Slika. Problem je što svaki slijedeći boli sve više.
...
A ovaj je bio najgori. Mislim da ću nakon povratka na Zemlju zadržati svoje prijašnje tijelo (ono koje sam imao prije dolaska u ovu crvenu pustopoljinu), jer ovu bol nikad neću istjerati iz sebe. Pa krenimo.
Prolazak kroz Zrcalo je... čudan, ali sam se već navikao, pa počinjem istraživati okoliš.Zašto je tako mračno? Do sad su svi opisi bili puni sunca i... radosti, ali ovaj nije. Ovaj je pun tame, boli... i bijesa.Bijesa kojeg mogu gotovo opipati, dodirnuti. Bijes kojeg samo sedmorica mogu postići, ali su svi samo tamo odakle sam ja došao.
To mi je pobudilo zanimanje. Pogotovo kad sam vidio da je izvor tog bijesa smrtnica. Mlada žena, oko 20-25, sjedi na podu i gleda u nešto u krilu. Ima dugu crnu kosu, a lice joj je skriveno kukuljicom. Obučena je u traperice i običnu crnu majicu dugih rukava. Preko toga nosi plašt sa navučenom kukuljicom.
Predmet u kriluje, što me vrlo iznenadilo, obična kuglica. ALi ona gleda u nju s neskrivenim zanimanjem, i zapanjujućom količinom bijesa. Kao da nju, i sve na što je ona podsjeća, želi unštiti samo jednim pogledom. Kad sam se pomaknuo, s namjerom da joj se približim i vidim što je zapravo to što drži u krilu, ona se trznula, i spremila kuglicu u džep.
Tada je skinula kukuljicu, i protegnula se. Tad sam joj prvi put vidio lice. I presjeklo me u rebrima. Takvo lice lice nemaju ni anđeli (znam iz iskustva, radio sam neke... poslove s njima, gadna vrsta. Ali znaju se cjenkat'). Lice joj bilo kao... ne znam, ne mogu to opisati, ali da ljepota ima lice bilo bi njeno.
Onda je pogledala u mene. Nije me puno zabrinulo, jer me osobe u slikama ne mogu vidjeti (zbog onih bolnih proprema, koji dobivamo, osim mogućnosti prolaska kroz Zrcalo, još neke korisne mogućnosti.). Nastavila je gledati u mene. Imao sam neki čudan osjećaj u vezi toga. A ona je nastavila gledati u mene.
A onda je rekla: "Ideš? Ili moram sama?" I zakoračila kroz Zrcalo Slika. Nakon par trenutaka, jednostavno mi je došao neki čudan osjećaj, kakav nikad nisam poznavao. Shvatio sam da je to onaj osjećaj kojeg sam zvao znatiželja.
Nasmijao sam se? Pa zašto ne? Zašto dovraga ne?!
ZAkoračio sam kroz Zrcalo, i požurio za njom. Ona se samo okrenula, nasmijala se, i rekla: "Naravno da ćeš poći. A tko ne bi?" I nastavila hodati.
Smijao sam se. Nisam se mogao suzdržati. Pa, sad sam tu, i bilo bi vrijeme da krenem. Ona sigurno neće čekati.

Post je objavljen 27.04.2006. u 21:03 sati.