Počelo me koštati nešto za što sam mislila da je dio mene i za što sam bila ponosna što posjedujem.
Počelo me stvarno koštati i osjećam posljedice iza dana u dan. Toliko me stvari počelo proganjati da se počinjem pitati da li sam dovoljno jaka da se obračunam sa svim tim sranjima. Pokušavam rješiti ali rezultat je suprotno do onoga što sam htjela postići. Jedva čekam da se od svega maknem. Toliko me toga koči da im više ne znam broja...Jedva čekam da odem...i nestanem...zauvije iz dana u dan...poput gradnje kuće...temelj na temelj...cigla na ciglu...ali sve trulo...sve neriješeni problemi...koji me proganjaju...ljudi, postupci, moje misli, moje razmišljanje, moji strahovi, oči, želje...
pogledi,...
I samo čekam kad će se ta kuća početi urušavati. Jednim dijelom već i je... osjećam kako se temelji tresu, a ja tu ne mogu ništa. I koliko god se trudila... kraj je neizbje-an... Trudim ju popravljati svakim svojim postupkom...i na kratko sam mislila da ju još uvijek mogu popraviti i da je napokon došlo nešto što će mi pomoći da ju popravim. ali znala sam da neće to funcionirati...
I napokon...shvaćam neke stvari...shvaćam koliko je blizu kraj... Shvaćam svoj smisao....smisao mi je nestati ... tiho...
kako sam i došla I trudim se uspjeti... ali jedini moj izlaz je neuspjeh...i toga sam svjesna. Ne da mi se više boriti...
nemam više snage...previše sam se trudila i nije urodilo plodom...zar će onda biti nešto drugačije ako nastavim. Zar si ne mogu dokazati da nema smisla!!Ej...nema smisla!!!Neke stvari si neću nikada dokazati. Ni u trenutku moje smrti...a kad ona dođe...shvatiti ću da sam trebala nešto prije poduzeti...jer shvaćam nešto...a ne mogu ništa...shvaćam da to neće funkionirati
Post je objavljen 27.04.2006. u 19:51 sati.