Sjedim u sobi, otvoren je krovni prozor i tišina je. Ne prolazi niti jedan auto, samo se čuju ptice i tihi šum lišća.
Odjednom polako niz ulicu čujem zvuk bicikala. Dijete glasno priča i smije se. Kad su prišli bliže začujem glasni djetetov glas: «Mama, baš sam sretan!». Prvo je bila malo tišina, a onda je žena odgovorila protupitanjem: «Pa, zašto si sretan?».
Dijete se samo nasmijalo i sa smijehom projurilo dalje niz ulicu.
Kako jednostavno, kratko, divno i iskreno.
Zar je potreban razlog da bi bili sretni? – Dijete se samo nasmijalo i to je bio dovoljan odgovor.