odrezao si granu
koja se potom prelomila preko mog lijevog ramena...
zavrištao si umjesto mene
(kao uvijek)
sjedili smo na tuškancu oko
pola 4, toliko je kralješaka i puklo...
nije da žalim za to malo kalcija
ionako sam željela da prasnu
ali pod tvojom težinom
u krevetu, na stolu, predvorju tvog velikog stana..
uz posljednje poglede prije zauzimanja položaja svoje strane
tebi ostaje desna (kao uvijek)
danas je već sutra
a sada se njen pravilni nosić oslikava u tvojim pacifičkim zjenicama....
zar volim te kad tako govorim
a tek me smiruješ nespretnim izgubljenim prstima
(dijete u tebi zove se Rino)
nedodirujući pulsiraš u intervalima po mom vratu,
(na 128 mhz došlo je proljeće)
brod za egipat otplovio je prošlog petka...
a ti si rekao: zašto nisi otišla?
Ipak, pričali smo kako ćemo mirisati magnolije u Firenci
i smijati se kipovima na La Rambli
kako da onda odem...
sinoć smo u snu lizali posljednje kapi
ti sa mog ja sa tvog tanjura
to je dokaz bliskosti, rekao si
i bez razmišljanja i pogleda nalijevo
(jer nešto je završilo i u mom krilu)
spustio se na koljena,
pomirisao moja bedra, i poljubio...
htjela su te zadržati, stisnuti svom snagom,
poput ratnice koja se sprema biti milostiva,
samo bi ti šapnula tek: ne prestani disati...
ugušiti se od orgazma ipak nije bilo moguće...
(obrigado m..)
imam samo jedan post zahtjev...
ne dopusti autistu u tebi
(dragi moj Rino, ne idi u Nevadu, hladno je, tamo lažu..)
da zaspe baš sada..
k.
Post je objavljen 27.04.2006. u 12:34 sati.