Pisac mračnog bloga u svojem postu „Esej o pretvorbi i privatizaciji…“ otvoreno se zalaže za priznanje svih nezakonitosti u pretvorbi, a kao glavni argument navodi da je tvornice trebalo privatizirati, da je to bilo ratno doba, da se time kupovao socijalni mir, da je državi trebalo crnog novca i još dosta takvih nebuloznih tvrdnji.
1.) Ako je tvornice trebalo privatizirati, onda je to trebalo biti po principu tvornice radnicima u vidu dioničkih udjela. No ono što je klimavije u toj tezi je da je i dan danas nekih 70% posto tvornica i dalje u državnom vlasništvu (pozivam se na sinoćnju izjavu Slavka Linića u emisiji „Otvoreno“ kojeg nitko nije demantirao), što u 100%-tnom što u nekom drugom postotku udjela kao što su recimo Pliva ili INA. Dakle teza da bez privatizacije ne možemo, ne stoji. Istina je da je država loš gospodar, ali još uvijek je bolji nego Kutle, Gucić i slični koji su upropastili ovu zemlju.
2.) Najveća pljačka zvana privatizacija nije se odigrala ratnih godina, kako to Mračni insinuira, već upravo nakon 1995. Hrvatsko gospodarstvo se pokazalo prilično žilavim tijekom rata, a tek po završetku svih vojnih operacija otpočela je najveća pljačka Hrvatske u režiji uvaženih političara. To su potvrdili i nalazi državne revizije.
3.) Ne znam o kakvom to kupovanju socijalnog mira Mračni piše, jer generiranje vojske nezaposlenih je sve samo ne kupovanje socijalnog mira. Tu se radi jednostavno o tome da su ljudi na ovim prostorima navikli na represiju i pljačku, tako da nemaju onaj francuski mentalitet koji će dignut revoluciju kad netko pokuša dirnuti u njihova prava ili pokušat ozakonit pljačku.
4.) Državi je trebalo crnog novca i zato se išlo u pljačku? Ako je pri tome mislio na ilegalnu kupovinu oružja, onda je tu potpuno u krivu. Devedesetih godina ministar obrane Martin Špegelj organizirao je nabavku oružja legalnim putem iz Mađarske. Bilo je nekoliko isporuka tog oružja koje su onda naprasno prekinuli Tuđman, Šušak i kompanija jer se tim putem nije ništa moglo ukrasti. Legalna kupovina oružja se zaustavlja, počinju dolaziti torbe i torbe gotovog novaca od iseljenika kao pomoć u obrani Hrvatske. Nitko ne zna koliko je točno tog novca bilo jer ništa nije bilo službeno zavedeno. Dio tog novca otišao je u obranu, ali najveći dio novca završio je u privatnim džepovima tada istaknutih HDZ-ovaca. Kad su ti izvori presušili, krenulo se u pljačku zvana privatizacija.
Da je privatno vlasništvo dvosjekli mač i da nije dobro da sve bude u privatnim rukama uvjerili su se i stanovnici najbogatije zemlje na svijetu, Amerike. Slučaj s raspadom energetskog sustava u Americi direktno se pripisuje privatizaciji distribucijske mreže električne energije.
Drugi slučaj loše strane privatnog vlasništva, pokazao se u slučaju naftnih kompanija, koje su svojim ekstraprofitom na naftnim derivatima ugrozile američko gospodarstvo. Dok naftne kompanije nikad bolje nisu zarađivale, američki predsjednik prijeti uvođenjem dodatnog poreza naftnim kompanijama i to je jedino što može napravit, jer naftne kompanije imaju pravo stavit cijenu kakvu žele.
Treći primjer je iz Velike Britanije gdje su željeznice privatizirane. Posljedica privatizacije je pad sigurnosti u željezničkom prometu što je rezultiralo već s nekoliko vrlo teških željezničkih nesreća u posljednjih nekoliko godina.
Dakle privatno vlasništvo nije uvijek najbolje. Društveno vlasništvo bi u idealnim uvjetima svakako bio najbolji model vlasništva, ali ono za pretpostavku ima i poštene ljude na čelu takvih kompanija koji će pošteno i savjesno raditi svoj posao. Da je društveno vlasništvo ipak i moguće, pokazali su primjeri mnogih naših kompanija kao što su Pliva, Končar, Nikola Tesla ili Đuro Đaković koji su u vrijeme društvenog vlasništva postali ono što danas jesu.
Post je objavljen 27.04.2006. u 14:00 sati.