Bojana upoznajemo u trenutku kada oprezno parkira svoj široki automobil na rezervirano parkirališno mjesto. Poteže ručnu kočnicu i prema sebi okreće ključ u bravi, ali ga još ne izvlači; čeka da završi pripjev pjesme na radiju. Sad može krenuti.
S porte mu se smiješi gospodin Jura i već izvikuje pozdrav. Dobro jutro i vama; kako ste? Što ste radili dok me nije bilo?
Nekoliko minuta prije osam u liftu je uvijek gužva: cijela horda pušača putuje od restorana u podrumu do ureda. Bojan uživa u tim vožnjama. Pomiješani mirisi svježega jutra, nekoliko različitih parfema i netom popušenih cigareta: ima li uopće što ljepše?
Dragica i Marija iz računovodstva cvrkutom zahvaljuju na razglednici, a Zrinka se raspituje o novim ugovorima. Strpi se još malo – doznat ćeš kad i svi.
Danas je na njihovu odjelu jako živo. Svi šetkaju hodnicima i zaviruju u Bojanov ured. Pozdravljaju ga i usput pitaju o rezultatima puta. Mora im se nasmijati; nestrpljivi su kao mala djeca. Zato šalje mail cijelom odjelu da će sastanak, umjesto u dogovorenih deset sati, biti održan za deset minuta. Neka ga izvole pričekati u dvorani za sastanke.
Bojan sada otvara torbu i vadi nekoliko svežnjeva gusto ispisanih papira. Prelazi prstima preko svakog snopa i sklapa oči. Iako žmiri, jasno razabire potpis na stražnjoj strani: Sadie. Još uvijek žmireći, prislanja hladne ugovore na toplo lice. Sadie…
Post je objavljen 26.04.2006. u 23:39 sati.