Marketing
Moja draga
Dolaze lipša vrimena i kroz prozor-izlog ureda vidim vani stolove kafića.
Cure s crnin očalama okreću lica put sunca.
Fjaka mi usporava mozak.
U proliće, teoretski, trebala bi nas obuhvatiti ljubav, treperenje od pomisli na dragu osobu, od pomisli na njen osmijeh, njenu lepršavu dotjeranost i slično.
Od svega toga lažnoga proljetnog obećanja imam samo jedan glas.
Zbog nekog posla, čujemo se svaki dan.
Nisam je nikad vidio.
Tražio sam o njoj na google.com. Znam kad je diplomirala, može mi lagat godine, ali ne puno.
Ja bi njoj moga lagat, gimnazije ne stavljaju na web kad je ko maturira.
Diplomirala je pod istim prezimenom koje danas čitam na važnim projektima.
Neudata, znači?
"Čeka pravu osobu", zamišljam.
Mene.
Ona sjedi negdje u svom uredu, u Zagrebu. Sigurno je to svijetli stakleni ured kao iz reklama za mobitele, tarife, kredite.
Bit će se ona i oblači kao ove sa reklama, strogo poslovno, ali je sasvim drukčija osoba, vedra i prijazna.
Njen umilni kontinentalni glas dolazi mi u slušalicu, obuhvaća, omamljuje me. Gubim plan.
- Ne daš mi ni marendat...
- Uvijek kad te zovem ili si u birtiji ili na gablecu.
(jeba vas gablec).
- Al će oni počet pituravat brzo?
- Ne znam hoće li "pituravat" ali trebali biste se požuriti.
Moja draga naglasi slatko moje izraze koje oni gori nemaju, sigurno me zamišlja u mornarskoj majici, sa šlapama, crnin očalama...
- Pribrzo mi minjaš nacrte, ne stignen ucrtat opremu...
- A ti se malo požuri, ah vi splićani...
Ne mogu zamislit da bi moja draga mogla zabeštimat ili mi reć nešto ružno, nervoznim tonom.
- Morala bi ti doć malo doli, u prijestolnicu turističkog booma...
Ne može ona, moja je draga puna posla, još mjesecima se neće odmorit.
Udaj se za mene princa, samo ćeš rađat i gledat se u ono okruglo ručno zrcalo, sluge će radit po dvorcu.
Njen je govor tako mekan, nježan, umjeren, sav profinjen.
Mmmmmm, kako padan na finoću, pravu ili glumljenu...
Malograđanski ideal.
Moja draga, topli proljetni dan.
Romantični film.
A da ja dođen u Zagreb?
-Zadnji put san bija u Zagreb kad san vodija kćer u zoološki... – izvalin.
(Pauza.)
Koja budala.
Reka sam nešto šta nije tribalo.
Još ne dolazin sebi kako sam to moga reć.
- A dobro, onda. – Kaže draga.
Rastavljeni ne upadaju u malograđanske ideale.
Pogotovo ako nisu bogati.
- Idem, pa mi to pošalji...
Nisu mi suđeni haustori i sutereni, Lenucijeva potkova, gableci, uspinjača i tramvaji...
- Je, poslaćuti, bez brige...znan mail.
Rastanak.
Popodne ću sa malon na prvi sladoled ove godine.
A dragu ću čut i sutra, nije sve propalo.
Kad popušin barem nema faktora iznenađenja.
Post je objavljen 26.04.2006. u 23:07 sati.