Prošao je taj prokleti utorak. Imam toliko toga za reć, ali neznam otkuda i kako početi... Problema uvijek ima, ali nažalost ja ih sad imam dosta. Volio bih zaustaviti vrijeme dok se ne odmorim, napunim baterije i da mogu krenut dalje sa svim ovim teretom što ga nosim. Danas ujutro sam se u 20 do 8 našao sa Ivom. Mislili smo ić na kavu, al nebi stigli pa smo samo sjedili na trgu. Tako sam sretan što imam osobu poput Ive u životu. To cijelo vrijeme govorim, ali to je tako i to treba spominjat. Ovo neće bit post o Ivi, iako bi mogao bit, al ne. Uglavnom, ja sam još uvijek u kazni, tako da cijelo vrijeme provodim doma. Dosta često se šećem po kući od dosade. Počeo sam učit punom parom, da vratim vjeru u sebe (što se tate tiče). U školi se ništa zanimljivo ne događa. Zabavljamo se mi, sve to stoji, ali neda mi se... Nemam volje ni za čim. Imam osječaj ko da sam pod narkozom. Možda bi mi bolje bilo da fakat jesam. Nikad nisam toliko puno toga sam sebi zadao u jednoj godini, što automatski povlači da nikad nisam toliko stvari NE napravio. Jednu stvar, koja me dugo muči, točnije od ljeta prije 4 godine kad je nastala jedna velika rupa u mom životu. Trebao bi, stvarno bi, moram ga otić posjetit, ali jednostavno nemam snage. Nekoliko puta sam probao, al sam odustao prije nego što sam uspio doći do onih velikih vrata. Sumnjam da itko zna o kome govorim, ali ja sam ga volio. Bio mi je jedan od najboljih prijatelja. Najgore od svega je to što nikad neznaš kada možeš izgubiti voljenu osobu. Neznaš kada se trebaš oprostit. Neznaš dali je sutra zadnji dan života te osobe. Bio je mlad. Tek je kretao u 7. razred. SEDMI RAZRED! Imao je cijeli život pred sobom! Nije fer! A kaj je bilo sa vozačem? Dobio je 3 godine zatvora, ako i tolko. Ma jebem ja njemu šugavu debilnu mater da mu je jebem! Čovjeku je vjerojatno bilo žao, al to me se ne tiče! Ubio mi je prijatelja! Prijatelja sa kojim se znam od rođenja! Ja ne da bi tog lika ubio nego bi ga mučio i da umre u mukama! Govno nedojebano... A kaj mogu napravit? Niš! Eto kaj! Kaj sam ja? Opće nisam bitan. Ja sam samo klinac u velikom gradu, koji želi nešto promjenit u svom životu. U SVOM životu, a nemože ništa... Zar to nije tužno? Meni je... Baš sranjski...
Post je objavljen 26.04.2006. u 21:27 sati.