Sat već otkucava ponoć.
Da, prilično je kasno, ali ne želim ići.
Nebo večeras izgleda savršeno.
Milijuni zvijezda večeras blistaju kao nikada prije.
Ljudi su tako pusti i beznačajni, ali nebo, nebo je veličanstveno.
Negdje u daljini čujem poznate stihove…
"where do I take this pain of mine.
I run but it stays right by my side
So tear me open and pour me out
There’s things inside that scream and shout,
And the pain still hates me
So hold me until it sleeps...
Nečije tople ruke me zagrle.
Hm…pomislih: imam nekog tko će me čuvati until it sleeps.
Nikakve pesimistične misli.
Našla sam sigurnost. Našla sam utjehu.
Sekundu kasnije .. sve što je bilo sigurno nestade.
Opet se nalazim u kupaonici.
Glavom mi prolazi nesigurnost i strah. Ruke mi se tresu.
Večeras će mi utjeha biti samodestrukcija.
Pogledam u ogledalo i vidim samo prazninu.
Po zidovima krvlju ispisano ime i vrisak.. sve što je ostalo od
mene…
Post je objavljen 26.04.2006. u 21:23 sati.