sinoć sam legao u hladnu posteljinu. grubu. piđamu mijenjam svaku večer. bilo je 9. mobitel je zvonio dvaput. valjda. upravo sam se ljuljao negdje na lusteru uprizoravajući nered što je niknuo u jedno žurno poslijepodne. kad sam bio balav okretao bih se naopako u krevetu i zamišljao svijet kao takav. kako nered visi. obješen na plafonu. ili kako plutamo u tekućini. imao sam 5.
u polutišini uz odbljesak kazetofona i preskakivanje pjesme br. 11 na cd-u zurio sam sa zgražanjem u prašinu na fotografijama. fotografijama sestre i mene. kao balav sam čupao sestru za meke čokoladne kovrče. bio sam ćelav. imao sam 5. bio sam tih. u galamđiju sestru sam upirao prstom i samodopadno se rugao kako je glupasta. imala je 6. mlatili smo se krišom dok je mama palila posljednju cigaretu u kuhinji. kolumbo. tata je frkao duhan. mama je hladila protvan s kolačima na balkonu. trajalo je cijelu vječnost. i danas. iako sam dobio batina kad sam imao 5 volio sam sestru. stariju sestru. unatoč njezinoj živahnosti. ja sam bio spor. i tih. nisam se penjao na drvo.
i bojao sam se stranaca.
pitam se tko je danas stranac?
Post je objavljen 26.04.2006. u 20:22 sati.