Ne, nije lijepo. Zaista nije lijepo. Kada se ti svakim bicem svojega tijela nadasve trudis da bude tako kako ti zelis, ali to ne uspijeva. Mozda zato sto je to tako bilo zamisljeno, pa je tesko provesti TAKO neku stvar u zbilju. Ne, nije niti to.
Mozda je stvar u tome da se to dogada zato sto si to ti. Ali, nemoguce, nisi jedini, ima ih jos koji dijele TO sa tobom, samo nije vidljivo tvome oku.
Krecem dalje. Promatram ljude, neprimjetno. Promatram okolinu. Promatram osjecaj.Ne, nije zbog toga sto je sada suncanije vrijeme pa si stavim najtamije naocale koje mogu naci,sjednem na mjesto u gradu za koje znam da je prepuno raznolikih prolaznika u bas taj sat..
Ne, nije dok sam u autobusu, prepustena ili slusanjem drugih, ili slusanjem glazbe, ili mozda cak onom dobrom starom zabuljenoscu kroz prozor..
to se odvija, upravo onda, kao sto sam i prije rekla, tebi u tome trenutku nevidljivo okom.
Zapravo je vrlo zastrasujuce. Meni.
I nije u redu . Jednostavno nije.
Da se ja pokusavam smijati kada se zapravo i ne zelim smijati.
Kada moram biti dobre volje, jer vrijeme iziskuje to od mene, ali nije VRIJEME za to .
I nemora biti. Jer nije u redu.
Previse toga nije u redu. Necu se osvrtati na ljudske gluposti za koje oni, ti POJEDINCI misle da su vazne, jer meni nisu.
Ono, sto je meni u ovim trenucima vazno jest. Jednostavnost. Apsolutna jednostavnost osjecaja, misljenja, bica, govora, gledanja.
A da bi ta jednostavnost bila takva..takva kakvu ju sada ocajnicki trazim..
da bi bila tako ispunjena unutar mene, treba samo jedan zagrljaj.
Jedan cvrsti zagrljaj, koji bi ispunio bijenje osobe u cijelosti.
Samo zagrljaj koji bi vratio snagu za dalje..
Ali taj zagrljaj je nemoguce osjetiti.. i kako sada opet, u novi dan, opet, glumiti isti smijeh.. isti pogled..
Post je objavljen 26.04.2006. u 20:15 sati.