Kiša i njene kapi ne poznaju vrijeme,
već samo lošeg vremena sijeme.
Ne poznaju granice,
već znaju samo za kišobrane i kabanice.
Ni sate one ne pozanaju,
sve što one znaju
i što mogu je da nam loše vrijeme daju.
Samo tako, ne pitajući jel mogu, do nas nalete,
ponovo se vrate, pa nam dolete...
Eto ih onda opet:
padaju danas, padaju sutra, prekosutra
i tako svakog jutra...
Onda malo zastanu,
odu u stranu...
Na gotovo sve se može utjecati,
ali ne i na kišne kapi...
Jer padat će one opet,
tko zna kada i gdje,
i opet vratit nam se ovdje.
Tako će biti iz dana u dan
dok nam ponovo ne svane dan,
tako sunčan i predivan...
Kišne će kapi padati,
opet i opet do nas navratiti...
Kako i kada ćemo mi to ljudi shvatiti,
da kišne kapi ne treba brojiti,
niti na njih rojiti,
već da se moramo smiriti
i s njima se pomiriti...
Kišne će kapi, još dugo padati,
a mi ljudi, lijepom se vremenu nadati,
tako će biti i to moramo znati...
One će govoriti svoje glasno tap, tap i tap
sve dok jednoga dana
ne presuši ta mala kišna kap, kap kap...
Post je objavljen 26.04.2006. u 12:30 sati.