Došli su topliji dani, a djeci je to vrijeme za igre na otvorenom. Ja ipak slijedim put, za koji dadoh garancije riječju. Biti ću tu ma i nitko da ne dođe, u vrijeme za to predviđeno. Ako netko poželi igrati igru ovu, Mladena će naći. Ako pak zareda vrijeme bez odziva djece i Mladen će stati i pustiti razvoj kako željeno će biti i krenuti putem nekim drugim.
Ovaj utorak skroman bijaše na gou u Hribi. Doveo je Josip Ivaci svog mlađeg brata Ivana. Maleni još u školu ne ide.
Pita me Josip: 'Učitelju, bi li mogli naučiti igrati go moga brata Ivana?'
'Pa naravno.', i okrećem se Ivanu i pitam ga: 'Jesi li već igrao go s bracom?'.
Odgovor je bio potvrdan.
Ušli smo u već prazan razred i složili par garnitura i počnem s Ivanom na maloj 9x9 ploči. Svako tolko pitam Ivana: 'Koliko ova grupica ima slobodnih mjesta?' Odgovara mi uglavnom točno, a kada promaši, pokažem mu da se slobodna mjesta računaju samo po crti, a da se popreko ne računa. Tada se ispravlja i kazuje točno. Kada grupa ostaje bez sloboda, pitam ga: 'Koliko slobodnih mjesta ima ta grupa?'
'Nikoliko.', kaže Ivan.
'Pa kaj onda ja moram napraviti?'
'Morate ju izvaditi s ploče'.
'Pa ti već puno toga znaš. Ide to tebi Ivane. Bravo!'
Došao je još i neizostavni Šefek. Nosi sobom blokflautu. Upravo ju je dobio. Tijekom rada nam je odsvirao tonove. Još je početnik na njoj. Saksafon mu puno bolje ide i na njemu već dulje vježba, ali saksafon mu nije ovdje.
Složili smo se odigrati mali turnir četvorke u dva kruga. Uključio sam se i ja da nas bude paran broj, ali kao i obično igram van konkurencije. Igrali smo go na 13x13, ali je jedino Ivan sve svoje partije igrao atari-go na 9x9. Trebao je zarobiti samo jedan kamenčić za pobjedu, a njegovi protivnici puno više, što je ovisilo o njihovoj kategoriji.
Pogledajmo što se to zbilo.