moja prva ljubav desila se kad sam imala 12 godina. okej, ne ljubav, zaljubljenost. mora da u meni ima nečeg škorpionski autodestruktivnog jer ja naime nikad nisam vidjela dvanaestogodišnjaka u depresiji. a ja bogami bijah u tom stanju poradi velike ljubavi, o da:) moje shvaćanje pokazivanja naklonosti u to vrijeme bilo je doći pred zgradu, prvih pola sata pravit se da ne primjećuješ sašu a nakon toga mu jedva primjetno kimnut glavom a možda mu reći i: "bk." to ovisno o raspoloženju, ak sam taj dan bila blagonaklona prema njemu dobio je i bk. nakon toga od saše se očekivalo da me svim sredstvima koja posjeduje muškarac od petnaest godina koji se još ne brije obori s nogu. ne doslovce naravno, seks mi još nije padao na pamet, morao me oborit s nogu da bi uživao u mom DRUŠTVU ofkors:) kad smo bili skupa u društvu onda smo razmijenili par riječi, nekad više nekad i manje, a smio me otpratit i do moje zgrade kad sam išla doma.
a saša...? hm. pa bio je zgodan. tipični lokalni dečko, ne baš visok no dobro građen (kaj je meni...? petnaestgodišnjak koji je dobro građen?!? aj nid tu get lejd.), tamnoput i šarmantan s velikim zelenim očima, svojim glavnim adutom. uglavnom, mislim da je bio dosta uspješan kod maloljetne ženske populacije, bar se tako pričalo. no, kako sam ja oduvijek imala smisla za ekonomiju i (samo)marketing, već onda sam shvatila da moraš sam radit na glasu koji će te biti te sam u kvartovski optok pustila priču da sam ja pravi samozatajni "men eater" i da imam kilometarski popis dečkijuh s kojima sam hodala il se samo žvalila s njima, u što je većina povjerovala. kad smo već kod toga, riječ "žvaljenje" u svim svojim glagolskim oblicima bila je najčešće upotrebljavana riječ u kvartu. mogo si radit kaj god hoćeš, mogo si jedini u gradu imat komp, mogo si imat super bmx, mogo si smjet biti vani i do 11 navečer, no to ti ništa nije vrijedio ak se s nikim do sad nisi zažvalil.
bili smo opsjednuti sa žvaljenjem. kako to uvijek biva, dečki su to priznavali a mi cure ne. pri uklanjanju te nepremostive barijere pomogao nam je isto kao i generacijama prije i poslije nas dobro poznati "fant". možda se u nekim dijelovima svijeta il hrvatske zove i drukčije, no mi smo ga zvali fant. to je ona igrica di nekom ko je izvučen kažeš da nešto napravi pa ak neće izvrijeđaš ga ko konja il nešto dugo napraviš. od svih naredbi mi smo koristili samo onu: "nek se poljubi s tim i tim." al pazi sad, postoji razlika između poljubit i zažvalit se. jerbo ljubi se bez jezika a žvali se SA. naredba "nek se zažvali s ..." došla je na red tek kad smo savladali ljubljenje, naime imali smo vrlo studiozan pristup cijeloj problematici:)
uglavnom, saša je bio prvi dečko kojeg sam poljubila. onak lagano, jedva da. to je za mene bio izvanredan događaj, nisam mogla doć k sebi dva dana. imala sam filing da sam napokon primirisala svijetu odraslih i da je to big dil. a i bio je, sitnica je onoliko važna koliko joj mi sami na važnosti damo. i tu je počela ozbiljna stvar. saša u mom srcu:))
ima nekih stvari koje nemreš u sebi promijenit. pa sam ja tako i dalje nastavila obraćati se saši samo pomicanjem leđnih mišića što se njemu iz nekog razloga baš i nije sviđalo. nije se jako ljutio jer me uvijek otpratio do moje zgrade, no uskoro je napunio 16 i tata ga je pustio u disko. onda sam čula da tam u disko dolaze neke cure koje već idu u srednju školu i ponašaju se ko kurve, tj. ne okreću leđa dečkima. jedna od njih bila je i mirjana, ona isto nije okretala leđa dečkima ni saši:) i tak je to onda počelo. povuci-potegni, jel je il nije...? uglavnom, bilo je. na moju golemu žalost.
otišla sam preko ljeta k baki u slavoniju i pomislila da će me proći do povratka. vratila sam se, no nije me prošlo. saša je tada već hodao s mirjanom a ja sam mislila da je ona grda i bezvezna i da sam ja sto put zgodnija. sam kaj je mirjana stalno grlila sašu a meni nije bilo jasno kak to možeš radit, kak se to dođe do dečka i GRLI ga se, pa kaj se mi ne bi trebali stalno ganjat..??
bila sam uistinu žalosna, nisam baš to pokazivala ni kazivala ikome, čak mi je dosta vremena trebalo da to priznam i samoj sebi. hodala sam svijetom iskreno potištena i to je trajalo tjednima. nisam si mogla pomoć i činjenica da sam potpuno svjesna mirjanine egzistencije nije nimalo pomogla u mom otkačivanju od saše. jednostavno nije i nema se tu što dodati.
preokret se desio naglo i potpuno neočekivano. sve što je bilo protrebno da saša postane prošlost bila je jedna plastična boca.
plastična boca jednog se popodneva našla u sašinoj ruci. ja sam se istog popodneva našla pred zgradom. saša je došao do mene i napravio jedan "tojjjjnkk" plastičnom bocom po mojoj glavi, onak iz zajebancije. ja sam mu rekla: "daj prestani" a on je reko: "hehe". i tu je bio kraj.
osjetila sam kraj priče gotovo fizički, isto kao što sam osjetila i plastičnu bocu. ona je u tom trenutku imala snagu katane koja je prerezala svaku svijest o tome da je saša bio prvi dečko kojeg sam poljubila i da ima krasne zelene oči. od tog tojnka sve je prestalo ko rukom odneseno, ko da me plastičnom bocom pogodio u neki djelić mozga gdje se nalazi switch za završetak nekih "saša".
kako rastemo, napredujemo. vježbamo snagu našeg tijela ali i uma. ne moramo pomicat stvari ak nam se ne da nego posegnemo za telekinezom. narafski:) postanemo svjesni divnih nijansi komunikacije među ljudima i stvarima. veliki smo.
i još uvijek funkcioniramo na plastičnu bocu. samo što je sad ne moramo vidjeti, možemo ju i zamisliti:) dobitno pitanje glasilo je: "što je on napravio IKADA, za svo ovo vrijeme, da bih mu davala toliko više na vrijednosti nego drugima?"
odgovor na ovo pitanje bio je plastična boca.
Post je objavljen 26.04.2006. u 09:55 sati.