Za vrijeme Hladnoga rata, atomska energija bijase glavna igracka za dvije najvece sile; kapitalisticki SAD i komunisticki SSSR. Iako ideoloski suprotne, imale su jednu zajednicku znacajku : glomaznu armiju zeljnu eksperimentiranja. A atomska energija /djed Albert Einsten/ je bila omiljena igracka razlicitih ludih znanstvenika koji su nasli okrilje u vojskama tih velesila.
26. travnja 1986. zaigrala se ruska znanstvenicka ekipa s cetvrtim reaktorom nuklearke u Cernobilu. Na kontrolnim plocama koje je proizveo koncern Rade Koncar, ugasali mjere osiguranja i krenuli izvlaciti visak energije od jadnoga reaktora ciji su radni mehanizam doveli do pregrijavnja, sustav za hladjenje otkazao, reaktor nije podnio igrariju znanstvenika, reakcija je vec naveliko krenula u nekontroliranome sjeru i fino se skliznulo u kataklizmu. Krenule toplinske eksplozije, a sve je ostalo povijest. Rastalio se reaktor, nastala radioaktivne prasine za jednu omanju apokalipsu i pol Europe je bilo ozraceno. Da stvar bude ludja, reaktor je gradjen bez dovoljno dobre (fizicke) zastite, jer drugovi su sparali gdje su stigli. Zivio drug reaktor bez zastite ! Sto se tocno dogodilo, dan danas se ne zna. U medjuvremenu, tipicno komunisticki, birokratska reakcija je kasnila, prvi oblak prasine se nadvidio nad Europom i dosao do Velebita. Panonska Hrvatska je bila ozracena, Jadranska Hrvatska nije.
Da nije bilo Svedjana i njihovih mjerenja, Bog_se_pitaj jel bi se ikada doznalo. Jedna stvar je sigurna. Nadasve demokratska SFRJ je bila spremna presutiti u drugarskom raspolozenju spram SSSR cijelu stvar da nije bilo Alice Wertheimer-Baletic. Koja je pokazala veliku gradjansku hrabrost i objavila vijest o Cernobilu.
Najbolniji dio price o Cernobilu je dio o likvidatorima. Likvidatori su bili oni ljudi koji su sanirali pocinjenu stetu. Uglavnom vojska i vatrogasci koje je bratski i komunisticki SSSR poslao na teren bez prave opreme i bez adakvatne zastite, pa su ti hrabri, hrabri ljudi, uglavnom Rusi, krenuli u Ukrajinu. Nisam naisao na sam broj ljudi koji su radili oko centrale, ali ovaj vikend u Reporterima meni drage Mirjane Rakic bio je sjajan dokumentarac o Cernobilu, a veci dio je posvecen bas likvidatorima. Nije za odmetnut podatak da je vecina tih hrabrih ljudi mrtva, kao da su od TV-ekipa iz Cernobila jos ziva samo dvojica iz originalne ekipe. Da apsurd bude veci, od zemalja najvise je ozracena Bjelorusija, a ne Ukrajina.
Cernobil je strasna opomena. Opomena covjeku da je kreten jer se igra sa silama kojima nije dorastao. Ovo se jednako tako moglo dogoditi u SAD-u gdje se vojska jednako tako igrala sa zivotim ljudima. Sudba je htjela da bude u komunistickome SSSR-u. Pet godina nakon Cernobila komunizma nema.
Bog ne postoji uci marksisticka ljevica. Covjek je nadmocan. Znanost nudi nadmoc covjeku. Covjeku nije potreban Bog.
Samo covjek ne zna da ce Bog postojati sa ljudima ili bez ljudi. Bogu su ljudi samo naporni teret. I valjda samo Bog moze bezuvjetno voliti iste.
Cernobil je samo jos jednom pokazao koliko covjek moze biti malouman i bahat. Ali nikada s takvim posljedicima Ne ponovilo se. Ali citajuci pojedine komentare s vlastitog bloga, vidim kandidate za napraviti novi Cernobil.
Pero Panonski
Post je objavljen 26.04.2006. u 09:00 sati.