Često život izgleda kao san, koji može biti vrlo bolan popraćen tjeskobom i strahom od otuđenja. Bojimo se ljudi čija lica znaju biti morbidna i zavidna. Ljudi gaze jedni druge iz želje da prežive. Bojimo se života. Prolazimo kroz ulicu a čini nam se da hodamo beskrajnim stazama života. Osjećaj otuđenosti i nepripadnosti jako boli, pali poput žara. Ponekad se osjećamo kao sjena nečije sjene, a svoj odraz ne vidimo. Sve je tako mutno i sivo. Kao da nam je život objesio breme života oko vrata i vuče nas na dno oceanske dubine. Sve izgleda poput odra tame, tuge, patnje i boli. Ovijeni tamom želimo vidjeti neko svjetlo poznato lice koje će nas prihvatiti. Jedino što vidimo je vječni zalazak sunca i blještave suze koje poput kristala klize niz lice. Osjećamo se tako maleno, nesigurno i pitamo se gdje je nestala ljubav, prijateljstvo i mir ovog života. Svi gledaju s nekom zavišću uživajući u tuđoj boli. Tada poželimo smrt koja nam postaje spas od života koji nas s vremenom prevari… mi smo napola živi, napola mrtvi, napola ludi...napola vjerujemo, napola ne vjerujemo, napola prihvaćamo, i napola odbijamo. U nama je sve ili lažno ili naopako, ili bolesno. Ili sebično, možda više volimo svoj život i sebe nego što mislimo, i vjerojatno odatle i dolazi želja za smrću jer mislimo da bi tek tada živjeli, ili je to slabić u nama koji nema snage živjeti ovdje. Da li zbog nemira duše u smrti tražimo spokoj i mir? Često si i postavljamo pitanje: Postoji li sretan kraj ili je bijeg i šutnja jedina ostala opcija ovoga života. Ipak se na kraju želimo sa ponosom i snagom podići iz pepela, makar samo tijelom i bez razuma.
Eh ovo vam je dio moje školske zadaće iz hrvatskog ( pisala sam u skladu sa raspoloženjem)..kaj mislite. Koliko će bit ha?
Inače mersault je napisao stranca…
Joj?
Post je objavljen 25.04.2006. u 21:44 sati.