Počinjem vjerovati u teoriju da se ništa u životu ne može napraviti ni postići bez da prethodno uništiš izvjesan broj nekih drugih stvari. Znači, mene nikad ništa u životu nije boljelo... AlI, evo, u traganju za hepiendom moram proći valjda sve te nemoguće situacije.
...noći su ponekad surovo duge...
Ta divna i predraga Bol me probudila tamo negdje u sitne sate... Jedan sitni sat, onaj prvi iza ponoći. A tako sam se nadala da će brzo jutro. Sjela sam na krevet i čekala. Osjećala se kao da mi neko noktima čupa komadić po komadić tijela.. i čekala... Opet s onim istim motivom "ko duže izdrži". Nije pomoglo. Sekunde ponekad traju stoljećima :) U trenu kad sam dobila dozvolu za tablete protiv bolova, mislila sam da je gotovo skroz. I onako popijem je...samo što ne urlam da počne djelovati više... I počela je :))) Preeeeedobar osjećaj olakšanja. Mir. Sasvim lagani naleti sna....
Četiri ujutro, opet ispočetka...
Dokad? Nadam se ne dugo...
I opet, nije baš u redu da pišem ovakve stvari i to.... ali, budući da sam se uvjerila da mene ljudi baš ne doživljavaju ozbiljno... Od one kategorije koja smatra pretjerujem, do one kategorije koja je svjesna da ću na skoro svako "Kako si?" odgovoriti sa "Dobro"... E pa nije sve onako kako se čini. I ponekad zbilja mislim da je gotovo, da se nikad neću oporavitii, ali nikad od The Bolesti, nego baš svaki put od Nuspojava.
Post je objavljen 25.04.2006. u 08:39 sati.