Eto jedan post posvećen jednom najboljem kolumnistu! Prebolesne teme, super obrada... ma majstore volim te :). Lik je pisao za časopis hacker, to sam prije čitao i eto listajući stari broj našao sam zanimljivu temu koju jednostavno moram podijeliti s vama. Jest da kopiram al jel'....
E AL OVO MORATE PROČITAT I ONDA KOMENTIRAT! NE DA MI SERETE I OSTAVLJATE ONO: DAJ SLIKE, MANJE TEKSTA, TEKST JE PREDUGAČAK NEMREM ČITAT I TO. NE ŽELIM NEPISMENE! ČITAJTE!
PA KAŽE:
OLIMPIJADA 2024.
(multimedia log: uz čitanje preporučljivo slušati: "We are the Champions" - The Queen)
Što bi zreo čovjek, normalnog svjetonazora, rekao na moju izjavu da će jednog dana na Olimpijadi nastupati reprezentacije na računalnim igrama? Vjerojatno da se šalim, da sam nerealan ili da sam, u najgoru ruku, idiot bez života koji svaki segment življenja gleda kroz prizmu igranja na računalu. OK, ne zamjeram. Vjerojatno bi isto to rekli i stari Grci da im je netko rekao kako će jednog dana na Olimpijadi nastupati žene ili djeca. Zamislite da se možete teleportirati u 776. prije Krista, i da možete popričati s natjecateljima na prvoj Olimpijadi. Što bi ti ljudi rekli kad biste im pokušali objasniti da će jednoga dana klinci od 13 godina na olimpijadi biti ravnopravni natjecatelji, i to u sportu budućnosti koji se zove gimnastika i koji uključuje ples s loptom te mahanje po zraku štapićem za čiji je kraj privezan komad svilene vrpce? Što bi pomislili natjecatelji na prvoj obnovljenoj Olimpijadi 896. godine da im je netko rekao kako će jednoga dana postojati Olimpijada na kojoj će se natjecati ljudi u invalidskim kolicima, ili da će jednoga dana status sporta imati odbojka na pijesku, 3 na 3 košarka, vratolomije s biciklom ili biljar i pikado?
Nezahvalan je posao uspoređivati sport ondašnji i sport kakav je danas, no još je nezahvalnije govoriti o računalnim igrama s pozitivnim predznakom u današnjem društvu koje iz neznanja stigmatizira čak i banalnu zabavu koja teži tome da jednoga dana postane neštvo više od ugodno provedenog vremena.
Koliko može biti jednostavno upustiti se u razgovor na tu temu kad je današnji čovjek kadar igranje na PC-u okarakterizirati kao stvaranje jaza između pojedinaca i drušva te potecijalnim detonatorom nasilja u društvu? Kako se sučeliti s ljudima kojima su neke druge, uistinu zabrinjavajuće, činjenice potpuno normalne, i to u tolikoj mjeri da o njima niti ne razmišljajui?
Zašto je, primjerice, većini Hrvata borba Mirka Filipovića, koja se na HRT-u prikazuje u doba nedeljnog ručka, sasvim normalna stvar, dok je monitor na kojem se vrti Serious Sam u jednoj emisiji Latinise paklenska naprava koja će nam djecu pretvoriti u nasilnike? Zašto je Mirko FIlipović poprskan krvlju protivnika kojeg premlaćuje dok ovaj bespomoćno leži na tlu slika nacionalnog herojstva, dok je Kristina Jeren koja u latinici igra Serious Sam plastični prikaz modernog divljaštva koji se javno razapinje u medijima? Mirko snažnim udarcima u glavu okrvavljuje protivnika, lomi mu nosnu kost i arkadu, savija ruku do puknuća, i to je opće prihvaćeno kao sport, i takve scene je podobno prikazati na državnoj TV u nedelju u 14:00, no gađanje nakupine piksela na monitoru je barbarstvo i osude vrijedna zabava koja potiče nasilje?
Kad ovako sagledam stvari, između mene i starih Grka nema prevelike razlike. Kao što njima nije bilo jasno na koji smo nivo postavili današnji sport, tako ni meni nije jasno kako se dana sportom može nazvati ama baš svako nadmetanje koje nekom padne na um. Zar je etiketiranje nečega kao sport dovoljno imati pristaše i asocijaciju koja će to pravno okruniti? Pa dobro, ako se tu vrti novac i ako j sport danas evoluirao da je zarada jedan od bitnih momenata za zdravo tijelo i zdrav mu duh, što je tako čudno u pretpostavci da moj sin jednoga dana bude sudionik Olimpijade u nekakvom FPS-u? (FPS aka FIRST PERSON SHOOTER, pucačina - igra u kojoj se puca :), op. blogera)
Zašto bi bilo loše da ja svom klincu, koji ima sve predispozicije da postane vrhunski cyber shooter, budem trener i duhovni uzor koji će ga dovesti do zlatne medalje i vreće novaca? Već vidim naslove u medijicma, gdje će me popljuvati kao đubre koje je iskoristilo dijete za stjecanje bogatstva, oca koji je sina natjeravao da satima napucava po računalu kako bi izbrusio skill i tako ga izolirao od društva, fanatika koji je djetet oduzeo osobni život. Nebitno je hoće li moj mali sutra izaći na pijadestal okićen zlatnom medaljom i s rukom na srcu odslušati nacionalnu himnu, i nebitno hoće li mu, kad bude proglašen najboljim FPS igračem svijeta, onako zaogrnutom trobojnicom zadrhtati brada ili kapnuti suza ratnička! Bitno je da je to iz današnje perpektive bauk. Bitno je da je baljvenje tim stvarim proglašeno otuđivanjem od svijeta i nehumanim. No, s druge strane, nitko se ne pita je li otac Ivice ili Janice Kostelić svoje klince izolirao o društva, jesu li brat i sestra Kostelić bili otuđeni dok su godinama neprekidno od jutra do mraka brijali po planinskim masivima, spavajući u šatorima na -20 stupnjeva Celzijevih, daleko od civilizacije,, i je li njima uskraćen privatni život. To nije upitno, dapače, to je herojstvo, to je nacionalni ponos, to su divljenja vrijedni potezi, a napuknute hrskavice, koljena, ramena ključne kosti, cijevanice, istegnute tetive i mišići kao popratni sadržaj na putu ka uspjehu samo su detalji koji izazivaju kolektivni plač nacije i još žešće bodrenje.
NO bez da kalkuliram što bi bilo, kad bi bilo jer, ruku na srce, bez obzira na sve, i Filipović i Kostelići su mi totalno pozitivne face i do debilizma se divim njihovoj upornosti i rezultatima, ne mogu ne sagledati činjenicu koja se događa danas, tu u našem susjedstvu. Ivica Marković, svim svjetskim igračima Warcafta 3 poznat kao Zeus, nedavno je na turniru u Las Vegasu osvoji četvrto mjesto te je, vrativši se u Zagreb, majci na stol donio osvojenih 40.000 kuna. Zeus dnevno vježba Warcraft 3 po nekoliko sati i možemo reći da se zbog te igre odrekao dobrog dijela društvenog života. Znači li to da je Zeus otuđen, asocijalan, tip bez smisla za humor, kojem je jedina tema za razgovor sraz orkova i elfova. Nebitno, kao što je nebitno da li su otuđeni Mirko, Janica ili Ivica. Ono što je činjenica jest da je Zeus u konkurenciji od gotovo dva milijuna igrača u svijetu jedan od najboljiz, i da svoje vrijeme koje poklanja toj igri kompenzira svjetskom slavom i -odnedavno- novcem.
Baš kao Mirko, Janica ili Ivica! Pa koja je onda razlika između Zeusa i bilo kojeg random odabranog sportaša koji gradi svoju karijeru? I jednoga i drugoga naprijed goni ljubav prema onom što rade, želja za uspjehom, ćelja za slavom pa, recimo to bez srama, čak i za novcem, ako želite, koji bi u konačnici trebao biti nagrada za uloženo vrijeme, energiju i trud. Zašto je onda priča o Zeusu u našem društvu priča o žigosanom friku, dok je priča o nekom mladom i nadobudnom sportašu srcedrapateljska seansa za provalu emocija? Vjerojatno je stvar u pristupu i razumijevanju onoga čim se obojica bave. a s obzirom da je tu definitvno riječ o natjecateljskim disciplinama, ostavimo na stranu čekanje na onaj dan kad će računalna nadmetanja dobiti status sporta, koji danas ima ččak i vožnja skateboardom, te pokušajmo shvatiti trud i htijenje.
Kako god, nije ovo tema za premišljanje, nego samo paralela koja govori koliko ne shvaćamo da će progres jednoga dana učiniti svoje, bez obzira koliko se to nekom iz ove perspektive činilo nemogućim. Pogotovo danas kad svjedočimo evoluciji sporta, koji je iz benigne zabave u kojoj je pobjednik dobio lovoro vijenac oko glave i pravo na beskrajno foliranje u svom selu došao do nivoa kojem se pobjednici u pojedinim disciplinama plaćeni suhim zlatom i gdje nekoliko pobjeda može čovjeka učiniti bogatašem. Zlatna medalje jednao je vrijedna, osvojena u jednom od najstarijih sportova, hrvanju ili bacanju diska, ili u smorti boybuildire lje se natjecanje svodi na izlazak na binu i napinanje mišića. Nitko i ne očekuje da sagledamo dalekosežnost progresa i da ga pri njegovu dolasku dočekamo pljeskom, ali nemojmo ga onda dočekivati ni s predrasudama. Ako ne možemo drugačije, barem šutimo.
Eto ja moram ovo komentirat, sve je super rečeno i sada bi ja mogao govoriti protiv novca i nemorala vezanim uz njega, ali eto post je dovoljno dugačak pa vas neću zamarat.
Uglavnom on je moj uzor u pisanju postova :). Ajd sam ču reć da je progres bila tvrtka u mom rodnom gradu jaski koja je proizvodila traktore i buseve koji su se prodavali čak i u africi! Da dragi moji, jedina takva HRVATSKA FIRMA! U malom gradu :).
Eto to je bilo samo za informaciju, za sljedeći post isto jedna jako zanimljiva tema!
Post je objavljen 25.04.2006. u 00:01 sati.