Avion Lufthansa-e kojim sam se dovezao u Portugal bio je velik. Toliko velik da sam u njegovom wc-u mogao obaviti malu nuždu stojećki, a da se pri tome nisam morao u neprirodnom luku izvinuti unatrag ne bih li tijelom slijedio krivulju oplate letjelice. To jest, nisam morao iz vidnog polja izgubiti ono područje koje sam obavezno morao vidjeti da bih uspio naciljati u minijaturnu školjku, a ne svuda unaokolo. Hrana koju su nam na letu dali bila je za divno čudo topla. Istina, potpuno neprepoznatljivog izgleda i ružnog okusa, ali topla. Nisam znao kako se natjerati da je sažvačem, ali sam se onda sjetio. Naručio sam poslovično ogavnu Lufthansa kavu. Nakon nje mi se obrok učinio iznimno ukusnim.
Prvi susret s domorocima odmah mi je pomogao da se osjetim kao da sam doma. Taksist mi je na prvu loptu pokušao naplatiti duplu cijenu vožnje, baš kao u Zagrebu. Dovezao me pred moj divan hotel u predgrađu. Intiman, obiteljski, kao doma. Ali Amerikancima. Svi avioni na prilaznoj ruti ka aerodromu češu se o njegov sedamdeseti kat. Suvremena teretana, gadan bazen za brčkanje na terasi drugog kata i zid od tri metra oko iste. Staklo i beton. Stotine programa na televiziji. Ostavio sam na brzinu stvari i krenuo upoznati Lisabon.
Kako bih skužio što taj grad i ti ljudi zapravo jesu, odlučio sam ne otići ravno u turističke zone već prošetati kroz predgrađa do centra. Ono što sam vrlo brzo zaključio jest da je u pitanju jaaako velik grad, u kojem se ima puno za hodati. I to po vrlo strmim uzbrdicama, uskim uličicama i suncu koje gadno prži. Lisabon je kao fol na moru (to jest na rijeci Tejo – vrlo je široka i puno me više podsjeća na neki zaljev), ali niti sa jednog mjesta prokleta se vodurina ne vidi. Čak niti sa vrha najvišeg brda. Uvijek je neko drugo brdašce između. I tu ne pale one dalmatinske fore "samo odi dolje i doći ćeš na rivu". Hoćeš klinac. Putem sam vidio hrpu kvartovskih kafića i dućana (zapravo, jako je teško razlikovati jedne od drugih). Neodoljivo podsjećaju na albanske slastičarne koje sam imao prilike upoznati kad sam bio mali. Tome valjda najviše doprinose one čudne pločice koje imaju unutra. Povrh toga, kuće su im i izvana oblijepljenje pločicama. Grad malo podsjeća na izložbeni prostor dućana kupaonske opreme, to jest na njegovu najkičastiju sobu, čitavu urešenu mozaik pločicama rimskog tipa, sa starinskom kadom na sredini i zlatnim tušem u obliku telefona. Mada, imajući na umu kako je gadno na Malti – ovo mi je bio raj za oči. Domaća ekipa u gradu također je interesantna. Tu se motaju neki izrazito afrički tipovi, potom malo manje afrički a malo više arapski, potom onakvi kakvima obično zamišljamo Španjolce, a jedan dio ih ima strukturu kostiju lica i sirasti ten da bi se čovjek mogao zakleti da su iz Čakovca. Svih njih ima u podjednakim omjerima. Jako mi je bio interesantan jedan park kamo je lokalna ekipa izvukla jedno pet stolova i stala se kartati. Nasred parka. Totalno su bili opušteni, a oko njih se okupila hrpa kibicera. Djeca su trčkarala, muzika je svirala. Na moje dobacivanje "baci trefa, baci trefa" su se samo začuđeno osvrnuli. Pretpostavljam da je to zato što svi briju da moraju govoriti nekakav jezik iz brazilskih serija. Ne kužim pozadinu toga, valjda su im brazilske serije omiljena zabava (barem kad se ne kartaju u parku).
Putem sam naletio i na jedno fenomenalno groblje. Nevjerojatno, ali nema niti jednog običnog groba, sve su mramorne kripte u obliku crkvica. Vrlo lijepo. I skupo. Ha čuj, dok smo se mi guzili s Turcima oni su otkrivali nove svjetove i osvajali kolonije.
Kad čovjek priđe obali počne uočavati interesantne stvari. Za početak, rijeka Tejo je zmazana kao govno i jednako smrdi. Ali, to optimiste ne priječi da pecaju u njoj. Nadam se samo da to ne jedu. Oni zapravo i ne šljive "lungo mare". Nemaju niti jednu birtiju uz obalu. Dapače, nemaju niti šetalište. Sve neka trajektna pristaništa i slične gadarije. Barem je tako u centru Lisabona, odmah pokraj glavnog trga. Niti na tom trgu nema nikakvih birtija, ali imaju neke glavne ulice – nešto kao korzo na kojem su se pogledavali naši starci – koje idu između trgova. Tu su po sredini složeni stolovi restorana. Ugledavši ih napokon sam se malo pripitomio. Napokon nešto što kužim – ljudi sjede i jedu, a drugi se španciraju pokraj njih. No, ne lezi vraže, na dvjesto metara takve šetnice bio sam zaustavljen pet puta. Tri prosjaka, jedan tip koji mi je pokušao prodati originalni Rolex po 19 eura i jedan koji mi je nudio drogu (trava, shit, kokain, heroin...). Ne znam privlačim li ja takve konje ili je to ovdje normalno, ali kad sam im rekao da ne želim imati ništa s njima još su deset metara hodali za mnom i davili me. Nekako su mi draži oni u Pragu koji ti na cesti nude prostitutke, ima ih više ali odmah odustaju.
Prošetavši na kraju malo centrom zaključio sam kako mi je pun nos svega i kako bih išao leći u hotel. Stoga sjedoh u podzemnu. Rado bih sad nabacio par zluradih komentara uspoređujući je s onom u Parizu ili Beču, ali ako je pokušam usporediti s našom u Zagrebu odmah mi prisjedne trućanje. Da mi imamo makar takvu, Bandić bi skinuo Bana i sebe posjeo na konja.
Nisam uspio leći jer me zagnjavio prijatelj te smo popili par piva. Nije tako jako skupo tu. Dobro je da sam naletio na njega jer mi je rekao da je ovdje sat vremena manje. Koja sam ja budaletina, skroz sam to zaboravio. Pojavio bih se sutra sat prerano. Eto, a sad još uvijek ne spavam, već se s vama gnjavim. Hajde, bje'šte ća da malo odmorim. Ajbok...
Post je objavljen 24.04.2006. u 23:30 sati.