Marketing
South America travel, part II - Paragvaj vs. Urugvaj 2:2
np The Haunted - One Kill Wonder LP
Freak Brothers
- U malom paragvajskom mjestu koje graniči s Argentinom i Brazilom, gdje su najširi vodopadi na svijetu, upoznali smo jednog lika iz kolumbijske pokrajine Medallin i njegovu curu iz La Paza, a o ishodu poznanstva s njima Petar je kazao – Lars i ja, dvije budale, obožavatelji onih starih stripova Freak Brothers, po uzoru na jednu njihovu epizodu, odlučimo se zaputiti u Boliviju kao i glavni junaci stripa. Jer kao, tip nam je rekao da uopće nije opasno. Sjeli smo na bus i dva-tri dana u komadu smo putovali, negdje oko 70 sati, kada smo zbog jake kiše i makadama na kojem smo se našli, zaglavili u blatu na samoj bolivijskoj granici. Ucrvao sam se u busu, iako je bio vrlo udoban, ali 70 sati! Za poludit. Odlučili smo se skinuti s busa, jer se nije micao više od pola dana i vratiti se nazad u jedno malo paragvajsko selo u blizini granice koje se bavilo preradom poriluka. Tu sjedamo na tipični paragvajski vlak, prepun kokoša i svinja, i vozimo se do Punta Del Este, grada kojeg sam nazvao Falšeta City, jer se u njemu mogu kupit sve moguće kopije brendova svijeta. Busom smo se nakon kratkog boravka uputili prema Asuncionu, glavnom gradu Paragvaja, za kojeg su nam svi govorili da je vrlo siromašan, kao uostalom i cijeli Paragvaj, i da se tamo nema što vidjeti, međutim, ispostavilo se, kako to obično biva, upravo suprotno, da nam se grad jako dopao – govori Petar.
U paklu Asunciona
- Bilo je to vrlo egzotično iskustvo. Vrlo velika vrućina nas je zadesila u političkoj prijestolnici države, tako da smo 10-12 dana komirali, dok su domaći ljudi zakopčani do grla u odijelima šetali gradom bez problema. Koliko je bilo vruće ilustrira i ovo, da sam na balkonskom podu hotela opekao stopalo na usijanoj cigli – sjeća se sugovornik detalja nenormalne vrućine koja je dosezala +50. – Društvena segregacija je više nego očita u Paragvaju, što mi se u jednom momentu zgadilo. Nisam se mogao sasvim opustiti za vrijeme boravka vidjevši kolika socijalna nepravda vlada. Baš se, za tu usporedbu, dogodila i jedna od upečatljivijih dogodovština koju ću svako pamtiti za života. Naime, gledali smo predsjedničku palaču u Asuncionu, a odmah ispod zida se nalazio slam geto siromašnih stanovnika, uglavnom lokalnih Indijanaca, što nam je bilo vrlo čudno. Gdje tako blizu, u neposrednoj blizini, pitali smo se? Usred slama vidim, i ne mogu da vjerujem, jedno Yugo 45 gdje leži napušteno, a pored njega i Fićo. Kažem Larsu – Ovo moram slikat - i krenem prema dole. Lars je negodovao, da je opasno, da ne idem, na što sam se oglušio i spustio dolje.
«Yugo» je bilo jače od razuma
- Uđemo mi tako u auto otpad, a prije toga prođemo non šalantno, ne vidjevši, pored znaka na kojem je pisalo No Entrada. Slikajem ja «Južinu», a Lars, velik umjetnik, se uhvatio neke krntije slikati crno-bijelom tehnikom, kada počinje sranje. Čujem glasan zvižduk iza leđa, okrenem se, a ono vojnik mi prislanja pušku na prsa i počne nešto vikati na Guarani, jeziku Paragvajaca. Kako sam se usrao, nemaš pojma – sav još potresen, priča mi Pero dok sjedimo ispred kafića Zagreb na Makarskoj rivi, a ja se kidam od smijeha i bilježim dalje – Vikao sam «Turista, turista», izvadio pasoš na što je on spustio pušku. U to je došao i Lars, a ovaj nam je uzeo sve – pasoše, foto aparate i novčanike, te pozvao još dvojicu kolega. Pokušavali smo mu na španjolskom objasniti da su nam krntije zanimljive za slikanje, međutim, nije razumio ništa već tek nešto gestikulacijom. I dalje mu je sve to bilo totalno nejasno vezano za krntije i umjetnost. U jednom momentu su se njih troje počeli svađati između sebe na nama čudnom jeziku. Lars i ja smo se totalno usrali, pokušali ih dvaput prekinuti i kazati da nam vrate oduzete stvari na što su oni rezolutno otkidali «No, no!». Došao je i četvrti lik, cijeli obučen u bijelu uniformu, koji navodno razumije francuski. Lars i ja govorimo francuski, ali ovaj, teško brate. Ništa nas ni taj nije razumio, samo nas je čudno gledao. Morali su pozvati petu osobu. Tada situacija kulminira, prilazi policajac, autentičan do bola, isti Torrente La Policia, šporak, malen i masan, sav oznojen. Njemu su dali sve naše stvari i ubacili nas u njegov šporki američki đip iza rešetaka bez ikakvih objašnjenja. Mislili smo – OVO JE KRAJ. We are doomed! Međutim, ovaj vozeći, nenadano počne pjevat neku paragvajsku cajku - Quieres El Musica Paragvajana - i otvori limenku pive. Razmahao se on, rukama nam pokazujući znamenitosti Asuniciona i na lošem španjolskom nas uporno propituje - Gdje vam je hotel? Pošto nismo znali točno objasniti, stao on ispred Case Independencia, muzeja Paragvaja. Uveo nas unutra gdje su radile neke cure koje govore engleski jezik, te je jednoj nešto rekao, a ona će nama – Jeste li normalni? Odakle vam pamet da idete u slamove za siromašne indose? Mogli su vas ubiti i opljačkati u momentu – govori Pero i nastavlja njena objašnjenja da se mogu kretati jedino u kvartovima za bijelce. - Vratio nam je sve oduzeto, a nama je ovo već postajalo smiješno, čudno, kada prođeš u kratkom roku osjećaj jeze pa onda nenadano olakšanje. Ali, ovo je bilo previše. Pitao je curu da nas pita odakle smo, a čuvši Croatia, pet šest puta je viknuo «Šuker, Šuker», te nas zatražio jedan dolar za pivo i otišao – avanturu je zaključio Pero.
Urugvaj je upravo suprotan Paragvaju
- Urugvaj u odnosu na Paragvaj ima zajedničko jedino ovaj dio riječi «gvaj». Sve ostalo je različito. Urugvaj je uredan, socijalno pravedan i osviješten, kulturan, pun umjetničkih kolonija koje čine svojevrsnu scenu, dakle, pun stranaca. Zabranjeno je pušenje u svim zatvorenim prostorijama, a sve na inicijativu aktualnog predsjednika. Svi poštuju taj zakon, jer su kazne drakonske, a iz perspektive Južne Amerike to izgleda totalno nemoguća odredba, no ipak funkcionira. Urugvaj, posebno Montevideo, je nezamislivo dobro izgrađen. Vidi se to na prvi pogled, arhitektura europska, veliki su novci svojevremeno, prije tridesetak godina, uloženi u izgradnju, iako je danas to već u trošnom stanju.
Time to go home
Nakon Montevidea smo se vratili opet u Argentinu, i nakon nekog vremena sam skužio da mi za sedam dana ide zadnji raspoloživi let iz Sao Paula do kojeg imam više 1000 milja. Htio sam produžiti boravak po tko zna koji put i opet prolongirati let, no, ponestalo mi je novaca, roditelji i cura su mi počeli prigovarati i morao sam nazad. Uslijedio je beskonačno dug put do Zagreba, svim mogućim prijevoznim sredstvima. Buenos Aires – Colonia – Montevideo – Porto Alegre – Sao Paulo – Madrid – Dusseldorf – Zagreb. Bilo je nezaboravno – na kraju epopeje rekao je Petar.
Post je objavljen 24.04.2006. u 22:53 sati.