Premijer Sanader najavljuje trostruke kazne za lihvare, narkodilere i pedofile. Pročitali ste to? I ja sam. Ali meni to baš ništa ne znači. Ja odmah pomislim na posljedice njihovih zločina. Na štetu koja se kaznom ne može naplatiti niti anulirati.
Pedofilija. Pogađa me ta riječ.
Posljedice... Očaj, nesigurnost, strah... Crnilo. Sve crno.
Spomenuo sam već jednom da sam bio blizak s žrtvom takvog zločina. Danas mi je opet puna glava te teme.
Rekla mi je to. I nije više spominjala. Mislio sam da je to odavno iza nje.
Nisam tada znao. Nisam znao da je to uzrok njenih nesanica, histeričnih napada, nejasne seksualne orijentacije, njenih depresija i manjka samopouzdanja... Nisam izdržao. Otišao sam. Nisam znao zašto sve to radi.
Onda sam pročitao ovo što želim da i vi čitate. Jer možda je i netko od vas blizu takve osobe. Možda vam je rekla. Jednom. I nikad više. Možda mislite da je sve to iza nje. Možda vam nije jasno zašto joj ne možete blizu, zašto joj ne možete pomoći.
Vjesnikov članak o pedofiliji na internetu počinje slijedećim tekstom:
Četvrtina djece koja su bila izložena porukama seksualnog sadržaja imala su uznemirujuću emocionalnu reakciju.
Djeca koja se s tim zločinom sretnu izravno imaju puno uznemirujućih reakcija. Možda i vječnu traumu koja ih cijeli život spriječava da nađu smirenje, ljubav, da zasnuju zdravu obitelj...
Fizički pokazatelji su iscjepana i umrljana odjeće (mrlje od krvi), bolovi ili svrbež u području genitalija, teškoće pri hodu ili sjedenju, modrice ili krvarenje iz unutrašnjih genitalija, spolne bolesti, česte urinarne ili gljivične infekcije, trudnoća. Reakcije djeteta na seksualnu zloupotrebu ovise od njegovog uzrasta, emocionalne zrelosti, vrste i trajanja seksualne zloupotrebe i odnosa djeteta prema nasilniku. Indikativno ponašanje uključuje: nelagodu pri fizičkom kontaktu ili pri fizičkoj blizini, poremećaje eliminacije (enureza i enkopreza), gubitak ili izrazito povećanje apetita, pretjeranu odgovornost i brigu za mlađe članove porodice (braću/sestre), anksioznost i napetost, somatske simptome bez organske osnove, probleme sa spavanjem, noćne more, fobije, ćutnju, teškoće u školi, osjećaj krivice, kajanja, stida, tuge i srama, nizak nivo samopoštovanja, nedostatak samopouzdanja, povučenost ili hroničnu depresivnost, probleme u odnosu sa vršnjacima, histerične ispade, nedostatak emocionalne kontrole, iznenadne probleme u školi, manifestiranje bizarnog, usavršenog i neuobičajenog seksualnog znanja ili ponašanja za dob (izražena kroz crteže ili verbalno), promiskuitetno i zavodničko ponašanje, upotrebu alkohola i psihoaktivnih supstanci, što sve skupa vodi autodestruktivnom ponašanju, suicidalnim mislima i radnjama.
Djeca s tim odrastaju. I zatome to u sebi. I to ih prati cijeli život. Ne govore nikome o tome, čak se trude ne sjećati se. Zakopaju to u neki mračni kutak prošlosti. A ono ih proganja i dalje. I nikad ne bi priznali. Zbog srama.
Posljedice zlostavljanja rastu pojačane dodatnim traumama koje se uvijek negdje usput zakače u ovom svijetu koji nema puno osjećaja za svoje psihički i emocionalno oštećene stanovnike.
- Žrtve pedofilije mogu imati veoma ozbiljne posljedice. Vrlo ozbiljni poremećaji, koji traju čitav život, korijene vuku upravo zbog seksualnog nasilja u ranom djetinjstvu. Često su vrlo razdražljivi, nesigurni, stidljivi, nastoje se osloboditi. U njima se, zbog prljavštine koju u sebi osjećaju, pojavi višestruka ličnost. Mnogi misle da su to šizofrenici, ali nisu. Ranije se smatralo da je to dječija izmišljotina. Sada to više nije tabu tema
U zadnjem citiranom tekstu prepoznajem svoju bivšu djevojku. Još se jako dobro sjećam kako je ležati šutke kraj nekoga i slušati nervozu u zraku. Sjećam se kako je biti istjeran bez razloga iz stana ili prodavaonice. I stajati na ulici i dvojiti da li otići ili pokušati još jednom.
Dragi gospodine Sanaderu, a da radije osnujete specijaliziranu ustanovu za pomoć žrtvama tih koje ćete zatvoriti na dvije-tri godine duže?
U RH ne postoji specijalizirana ustanova za rehabilitaciju žrtava pedofilije. Niti bilo kakva grupa potpore.
A žrtve su svuda oko nas. Vjerujte mi, čitam o tome puno... Pratim. Svatko od vas je barem jednom susreo jednu od tih žrtava. Vjerojatno i više njih.
Niste znali, naravno. Ne nose oni to kao zastavu. To je negdje duboko skriveno.
Ako poznajete takvu osobu koja ne uspijeva živjeti sa sobom motivirajte ju da potraži pomoć. Da čita o svome problemu. Motivirajte ju na socijalizaciju i aktivan život.
Ako ste slučajno u vezi s njom... Budite hrabri, strpljivi i uporni.