Tisucu zlatnih niti igra se oko njezinog andeoskog lica. Kada bi imala plave oci, zaista bi izgledala poput kakvog andela sa neke starinske slike na vec pozutjelom papiru. Oci kao dvije sjajne zvijezde, savrseno simetricne usne....
Ona je ta koja me ispunjava zudnjom. Moja pepeljasta vila, kako ju volim zvati zbog pjesme koja me podsjeca na nju. I tako mi prilazi na hodniku sa osmjehom na licu, cvrsto me zagrli i poljubi me. Kaze da sam joj je drago sto me ponovo vidi nakon tjedan i pol. Da, i meni. Pogledam ju, nasmijem se, u njzinoj blizini se moram nasmijati. Ali negdje duboko je nesto zaboljelo.
Svi znamo kako je biti zaljubljen, samo... Ona bas i nije prava osoba za to. ONA. Cura bas kao i ja. To je ono sto cini sve tako nemogucim. Zapravo, njezine sklonosti to cine nemogucim.
Nastavit cu skupljati mrvice njeznosti koje mi daje; nevine poljupce, prijateljske zagrljaje... Nista mi drugo ne preostaje.
Post je objavljen 24.04.2006. u 16:13 sati.