povikati nesto. glasno, glasno se izraziti.
nesto kao jak udarac o zid, da osjetis i vidis da boli i zivi.
nesto ostro i jezgrovito.
kao one noci, kad se cinilo da glas mogu prenjeti kilometrima daleko. preletjeti svjetlucavi grad ispod.
da mi se rijeci odbiju od planine koja ga nadvisuje.
i vrate.
kao da mogu sve, a trenutak koji zivim posjeduje i previse jasnoce.
glas je poletio i ja s njim i preko njega, kroz mene. jedinstvo rijeci i mesa i svijeta i uma.
"ali sto je tada bilo izreceno?", stojim na balkonu i razmisljam.
"mozda se glasnice sjecaju", zatvaram oci,
stezem ogradu jos jednom i naginjem se preko ruba.
Post je objavljen 24.04.2006. u 12:15 sati.