Znate li da je jednom informatičaru teško naći posao u Zagrebu?
Nije ni bitno znate li ili ne znate kad će vam to samo popuniti bazu podataka u pametovanju, a meni je jako bitno jer sam ja informatičar s tri godine radnog staža, grafički dizajner u uzletu, čovjek koji u kratkom roku savladava prepreke bilo kakve vrste, čovjek od povjerenja i prije svega ozbiljan, vjeran pas svome gazdi, čovjek koji u tri godine nije ni jednom kasnio na posao, čak ni minutu. Da, to sam ja.
A kad vidim koliko kretena ima posao, koliko ima njih koji rade, ne preko kurca, nego preko sto megakuraca, koliko ih boli kurac za posao pa plivaju prsno na mjestu i jebe im se sve dok se održavaju na površini, plače mi se.
Plače mi se od jebene nepravde što jedan ovako vrijedan momak kao ja (bez imalo pretjerivanja), inteligentan i pametan u razumnim granicama samohvale, mora tražiti honoraran posao, fizičke naravi, i svoje umne potencijale pretakati u fizički zamor, živjeti u nekom filmu iz kojeg se preneš tek kad ti cigla s petog kata padne na glavu, a ti pijan oko miješalice plešeš zidarsko kolo (btw. zna li netko za neki honoraran posao i gdje se može naći?) i onda shvatiti da su pokraj tebe prošle tisuće kompozicija samo zato što si živio u bauštelskom filmu i nisi mogao podignuti glavu zbog mortom okorjelog vrata.
Plače mi se što me uopće ne zovu na razgovor, a šaljem molbe na sve strane, poput mlade djevojke kojoj se zbog pretjerane konzumacije «Dozvolite da se obratimo» emisije, prijebalo s vojskom, pa je odgovarala na sve moguće ponude za dopisivanje s pičke željnim vojnicima. I ona je dobila isto što i ja – kurac.
Čak sam imao i vezu, bio na jednom jedinom jebenom testiranju, i prošao, i rekli mi da sam in 99%, a onda se nisu javljali tjednima. I naravno, popušio kao što je Staljin popušio od Hitlera.
Plače mi se kad stojim na semaforu i gledam ljude u autima: «Ovaj ima posao, onaj ima posao, gle ovog kretena u dobrom autu, sluša narodnjake i ima posao, gle ovog masnokosog u odjelu: on ima posao, gle ove napirlitane krave, one imaju posao, svi mogući ljudi imaju posao, samo ja, valjda kreten, invalid na sreću, nemam posao».
I onda se deprimiram, bude mi žao, stan je tu, režije, hrana, špeceraj, pizdarije, a vrijeme leti, dolazi slijedeći mjesec, opet isto, a ja još uvijek nemam posao, pa slijedeći, pa slijedeći neću doživjeti jer će me gazdarica ubiti s pola tone trotila budući da je stanarina prilično velika, a bogami i režije.
Pa si mislim neka ide sve u kurac, bit ću klošar i pisati o tome knjigu, lokati po cijele dane, spavati, prositi, derati se po ulici, gaditi se ljudima, a onda se sjetim da mi se od sjedenja na hladnom pojave hemoroidi.
Pa jebote, ne mogu biti ni klošar.
Koji kurac da budem onda?
Parazit?
A na čijoj grbači, majku mu jebem?
Baš sam muza za patetiku.
Post je objavljen 24.04.2006. u 10:29 sati.