»RABBONI«
Uskrs je blagdan žene i ženstva. Jest, pa makar to na prvi mah izgledalo ne znam kako čudnovato. Blagdan ženske veličine i ženskog ponosa.
Ako je Krist ženu odalečio od oltara i od katedre, nije je odalečio od svoje ljubavi. A ljubav je put do Boga; nisu stepenice oltara ni sveto ulje na rukama. Ruke su svećeniku pomazane za druge; sa stepenica oltara mogu propovijedati i grješnici. A ljubav se, — Božja ljubav, — ne može zlorabiti. Ona je Bog u nama. Ona nije oruđe posvećenja; ona je posvećenje i posvetitelj. Nije onaj pred Bogom velik i sretan, tko je primio velike darove i velike službe; velik je i sretan, čija je duša dobra i čista. Nebo se neće odmjeravati po vlasti, jurisdikciji i titulama; ono je baština duša, što vjeruju i ljube.
A žene su na Uskrs, — a nema Uskrsa bez Križa i bez Kalvarije, — pokazale, da umiju Boga ljubiti. I vjerno, i žarko, i junački.
Hoćete li za to dokaz? Eno vam Evanđelje! Treba li toj evanđeoskoj tezi potvrda odozgor? Ako treba, Krist ju je dao.
Komu se je Krist na uskrsno jutro prvome ukazao? Apostolima nije. Njima se je ukazao istom navečer. Petru i Jakovu? Nije ni njima. Petar je potrčao na grob istom, kad su mu žene javile, da je Učiteljev grob u Josipovu vrtu prazan.
Ženama se je najprije Isus ukazao.
O njegovu ukazanju Prvoj i Blagoslovljenoj među ženama šuti Evanđelje, ali ne šuti o njemu vjera. Samo što razgovor između Sina i Majke ne spada ni na koga osim na njih dvoje. Odviše je bio intiman i svet, Gospa nije posrednik objave; ona je Majka Boga, koji se je objavio. Toj se njezinoj službi ne može ništa više dodati, a da je se ne ponizi.
O tom ukazanju Evanđelje šuti. Ali ne šuti o ukazanju Mariji Magdaleni. Izrijekom ga spominje. »A ukaza se najprije Mariji Magdaleni« (Mk 16,9; Iv 20,11). Ne šuti o ukazanju ženama, što su se vraćale s groba. Izrijekom ga spominje (Mt 28,9,10).
Prve su žene ugledale Isusa, živa, u njegovoj uskrsnoj slavi. Prve su žene doznale, da je uskrsnuo. Njima su to najprije rekli anđeli. Žene su donijele prvu, veselu uskrsnu vijest Petru i apostolima. Po anđeoskom nalogu; po Gospodinovoj riječi.
I danas su žene u središtu uskrsne slave. I u prvoj uskrsnoj misi, na Veliku Subotu, i u misi na prvi, najveći, uskrsni dan, čita se evanđelje o ženama na grobu; o anđelima, što su im se ukazali i utješili ih radosnom, sretnom novošću; »Uskrsnuo je, nije ovdje!« (Mk 16,6). I svi mi toga dana, stojeći, slušamo, — i car, i papa, — Božje svjedočanstvo, Božje priznanje velikoj ženskoj vjeri, vjernoj ženskoj ljubavi.
Zar ga nisu zaslužile one »tri Marije«? Jesu. Da nisu, ne bi ih Isus onako nježno odlikovao i nagradio.
Pročitajte opet Evanđelje! Samo koju stranicu prije!
Kad su se apostoli bili razbježali, kad su svi prijatelji Gospodinovi bili od straha zašutjeli, žene su stale demonstrativno nad njim plakati. Njihova im je ženska intuicija pomogla. Logikom su srca i svoga plemenitog instinkta osjetile, da je nevin onaj, što tamo posrće pod križem. Odviše je tih i blag, da bi mogao biti zločinac. Vidjele su ga jučer i prekjučer i zakjučer. Pročitale su mu u očima, da voli istinu i da voli ljude; da je čist i nedužan kao dijete. A onima nad njim i oko njega govorile u oči, kakvi su. Njihova su lica, iskrivljena od zlobe i strasti, svjedočila protiv njih. Poznavale su ih žene dobro, stare lisce i stare razbludnike, pod njihovim licemjernim maskama. Pa su, — žensko ne zna čekati, kad je uzbuđeno, — zaplakale u sav glas. I prišle su mu, da ga otaru.
I kad je visio na križu, bilo ih je, i njegovih mučkih prijatelja, koji su iz prikrajka, iz daleka izmiješani među svijetom, blijedi i žalosni, gledali užasnu agoniju, zadnji čin bolne, potresne katastrofe; ali ondje, pod križem, odmah uza nj, bio je samo jedan učenik, — još dijete, — i nekoliko — kuražnih žena. Ostale su mu vjerne, i kad su ga svi drugi ostavili. Ostale su s njim i s Majkom. Opet sa smionošću, što je ima samo žena, koju vodi srce, koja sve drugo zaboravlja, kad jedno traži. Krist ih je vidio, te tri junačke Marije. I nije im toga zaboravio ni nakon tri dana grobnog počinka. Pročitao im je bio iz srca, — on čita u srcima, — da je njihova ljubav bila iskrena, čista i jaka.
A kasnije ih, kad su ga pratile na posljednji počinak, — vjerne i poslije smrti, — i kad su kupovale mirise, da ga pomažu, čim prođe subota, nije doduše gledao očima tijela, ali jest, odozgor; očima duše. Bio je uz njih čitav onaj dan boli i iščekivanja.
Pa kad su pošle, u nedjelju ujutro, na grob sa svojim pomastima, i brinule se putem, tko će im odvaliti kamen s grobnice, on ih je već gledao opet živ. I tako im se prijateljski javio, — dirnut tom njihovom vjernom ljubavi. Prije reda. Mimo službenog programa. Prije nego apostolima. Rekao im je »Zdravo!«. Zovnuo je Magdalenu imenom: »Marija!«
A one su njemu rekle, prepune uskrsne sreće, u suzama radosnicama prvog, blaženog iznenađenja: »Rabboni« — »Učitelju moj«!
Jest, ima taj »Rabboni« svoj vječni, veliki odjek u vjeri Crkve, u mistici kršćanskog života i kršćanske pobožnosti.
Žena ne uči u Crkvi; ona ne propovijeda; ona nije organizator ni vladar nad dušama. Krist je poštivao zakone prirode i psihologije. Morao je; on je njihov Stvoritelj. Ali u mistici vjere i ljubavi žene su Kristu često, — vrlo često, — bliže od muškarca. Poniznije su. Naravnije su. Prostodušnije su i nedužnije, ako su nepokvarene. Više trpe. Mekšega su i boljega srca. Spremnije su, da se odriču i da se žrtvuju. Pobožnost je domena i privilegij žene.
Nije žena zapostavljena u kršćanstvu! Nije, ne, naprotiv! Njezin je bolji dio. Talenti i službe pred Bogom ne odlučuju. Riječi i djela ne odlučuju. Odlučuje samo ljubav. A tko ljubi, bit će ljubljen. Božanski ljubljen. I — božanski nagrađen.
Uskrs je blagdan žene i ženstva. Na Uskrs je Krist doviknuo ženama: »Zdravo!« i »Marija!« A one su njemu rekle: »Rabboni!«.
Iz knjige Uskrsnih tekstova koje je sakupio i uredio vlč. Stanko Belaj, salezijanac. str. 308-310. Autor ovoga teksta potpisao se samo inicijalom "Č".
Post je objavljen 24.04.2006. u 08:25 sati.