Dok sam bila mlada i slaba razočaranja su me plašila poput ratova Titana.
Svako je bilo rascjep na srcu i ono najmanje i ono nešto veće.
Bila sam vjerojatno razmažena, jer velikih razočaranja nisam imala. No, bojala sam se strašno tih sitnih iznevjerenih očekivanja, prevrata u događanjima, bojala sam se kao da mi nešto znače. Nisam znala, nisam shvaćala koliko su bili u životu nebitni.
Zbog tog straha vremenom sam se naučila i nositi s njima. Bila su poput velikih, sivih, tmastih oblaka koji se nadvlače nad dušu kao nevrijeme nad vedro nebo. Naučila sam rukom razgrnuti oblake i rasčistiti nebo, naučila sam kako se vladati, a da se oblaci nikad ne pojave.
I živjela sam dugo i sretno bez razočaranja.
A onda si pojavio ti ii ponovo me učinio slabom. Zbog jedne laži i jedne nevjere ugasio si sve zvjezde koje su noću svjetlile na mojem svodu.
Post je objavljen 10.04.2006. u 00:01 sati.