Znate i sami kako teku dani oko blagdana. Hrpa polunepoznate rodbine se nagura u istu sobu poput parazita i nepotrebno trose zrak. Nemojte odmah pomisliti da mrzim cijelu svoju obitelj, ima ljudi koje obozavam i s kojima sam u super odnosima, no ti spadaju u manjinu. Ovaj ostatak krene u pohod na moju kucu jednom, eventualno dvaput godisnje i onda se ponasaju kao da su doma ( make yourselves at home, ili mozda bolje ne??!) i glume najbriznijeg tetka, rodaka, strinu iz petog koljena. Dijele ti savijete o tome sto je dobro, a sto ne, natezu te, stipaju za obraze, ocekuju da ces ih sa odusevljenjem izgrliti i izljubiti uz onu vjecnu: ''Joj, pa kako si narasla! Sad si prava cura!'' Na to bi im najrade odbrusila nesto u stilu: ''Tako sam ''velika'' vec zadnje 2 godine, sto bi naravno primijetili da smo se koji put vidjeli!'', ali se suzdrzavam zbog mogucih posljedica od strane roditelja, uzeci u obzir da njih (nazalost) vidam puno cesce, a ne samo za blagdane, ili u najgoru ruku-sprovode (e, onda se obitelj skuplja, zaista zalosno, zar ne mislite tako?). Ma bravo dragi moji blizi i daljnji rodaci- cekajte da covjek umre kako bi mu dali cvijece i rekli poneku lijepu rijec!
Da ne zaboravimo i poseban dodatak cijeloj prici- mala djeca. Nisam mrzitelj djece, bas naprotiv, ali u ovoj kombinaciji.... Dernjava, kao da sve nije do sada sasvim dovoljno. I onda ti provedi nedjelju(posljednji dan praznika, molim lijepo) glumeci babysittericu, i to besplatno. Ne, ne znam kako se zove taj digimon niti kako se vrti taj Bej...nesto jer sam to prerasla prije barem 10 godina, i daj mi, molim te, pritisni jos koji gumb na kompu da se po mogucnosti ponovo pokvari!
Zatim jos jedno zvono na vratima, a par nepoznatih lica krece u napad. I onda pozdravistu tetku i njezinog muza iako se ne sjecas kada si ih zadnji put vidio i zaista nemas pojma kako se zovu.
Odlazis u kupaonicu da uzmes predah( da,da, u kupaonicu). Ako odes u sobu, mozes dozivjeti invaziju derista iz prizemlja koja ce posarati najdrazi plakat Jima Morrisona jer su bas u fazi kada se zanimaju za likovnu umjetnost.
Zatim se vracas u dnevni boravak, a kad tamo sjedi prezgodan lik. Bas kada pomislis da su se tvoje muke isplatile do tebe dolazi ona nepoznata tetka sa osmjehom od uha do uha i kaze:'' Ovo ti je moj sin, ne znam da li ste se vec upoznali!'' Ne, nismo, sto dovoljno govori o tome kako nam je obitelj povezana uzeci u obzir da savrseno zgodno bice ima 18-19 godina.
Zatim na red dolazi rucak. Taman ti pokvare sav apetit svojim primitivizmom. Prva temaje uvijek domovinski rat, kao da ju svaki stanovnik mile nam Hrvatske nije vec milijun puta prozvakao. E, tu se poteze pitanje tko je kriv, koga treba ubiti, tko je zlocinac, a tko nije. Hello, ljudi juha vam se hladi!Politika je jos uvijek in, ako niste znali.
Bitno je da ce nakon nekog vremena svaka vrsta diskriminacije doci na vidjelo. Prvo treba pobit sve Srbe( ja nemam nista protiv bilo kojeg naroda, da se razumijemo), na takav komentar se moja majka i ja samo znacajno pogledamo, ali ipak presutimo jer smo svjesne da suprostavljanje ne bi imalo apsolutno nikakvog ucinka.
Onda tetka (jedna od mnogih) povuce kako joj je netko na poslu gay iza cega slijede zvukovi masovnog gadenja, a meni vrije krv u zilama. Pitam se koju bi reakciju izazvala da se dignem i kazem:'' Dragi moji, ja sam bi! Hocete li i mene ismijavat ili jednostavno spaliti na lomaci jer ''sramotim''
obitelj??!'' Presutim. Znam da bi tako napravila kaos, a starci mi to nikada ne bi oprostili. Ionako su vec tisucu puta zatvorili oci ored tim, pa ako im je tako lakse, nek' im bude.
Nakon rucka derista se pocnu svadati hoce li gledati Petra Pana ili Ninuja kornjace( zanemarite cinjenicu da koji god od ta dva stavite, svi ce ih znati od rijeci do rijeci napamet).
Nakon kavice i jos jedne partije tracanja svih clanova koji nisu bili prisutni, pocinju se polako razilaziti. Ponovo slijede poljupci i zagrljaji uz obecanja da cemo se ubuduce cesce cuti. A-ha, kao i svaki put do sada strance, ups...pardon-ujko. I jos ti ostave takav nered da imas sto cistiti do kasno navecer.
Ma ne, nije se bas sve danas dogodilo. Dobila sam inspiraciju na temelju par ovakvih okupacija. Nadam se da nisam nikog uvrijedila. Peace!
dosadan dan, padam u san
motam pedale nevidljive
bojim se da krilima ne dotaknem
device stidljive
dosadan dan, neprovretren stan
otvaram prozor ludila...
Post je objavljen 23.04.2006. u 18:01 sati.