U trenutcima dokolice ponekad mi se u rukama nađe i rječnik stranih riječi i izraza. Volim, tako potražiti nove pojmove i izraze kojima do tada nisam znao značenje. Naravno, kako se svako dobro i interesantno štivo čita od zadnje stranice prema prvoj, tako i ja cijenjenog Klaića listam i čitam: žalon, zgepiti, valcati, vinkot, … vic. Male sive stanice se iz samo njima znanog razloga zaustavljaju na riječi VIC – dosjetka, šala, doskočica, oštroumnost, dosjetljivost, humor, smješica, pošalica, pošurica, lak posao, lagana stvar, ništa.
Zanimljivo? Baš i ne previše. To svi već znamo. Zanimljivo je da su mi odmah na pamet pale dvije karakteristike vica a koje nikako da sebi pojasnim zašto su takve.
Prvo pitanje koje mi se nametnulo: tko zapravo smišlja viceve, tko im je autor? Znam jako mnogo manje ili više smiješnih viceva, ali ni jednog nisam ja smislio, ni jednome ne znam autora. Sve su to vicevi tipa: hej imam jedan novi, upravo sam ga čuo (pročitao). Volio bih da samo jednom čujem nekoga kako mi kaže: čuj, upravo sam smislio dobar vic.
U početku sam bio uvjeren da se to samo meni čini, ali koga god sam pitao i on je vic čuo od nekoga ili ga je negdje pročitao.
Onda mi je pala na pamet jedna nevjerojatna pomisao: ma to u stvari plasira neka vanzemaljska rasa. Viceve donosi netko s onoga svijeta. Donosi ih u cilju nekog samo njemu znanog eksperimenta. Ili nam ih šalju iz čistog vica? Čini mi se da sam negdje pročitao i SF na tu temu.
Druga karakteristika koja zbunjuje moje sive stanice: ma kada da sam čuo neki vic i ma koliko vremena prošlo, ako mi ga netko pokuša ponovo ispričati moja reakcija je ah, taj znam. Dakle vicevi se ne zaboravljaju? Kako to i zašto? Kažem vam, vjerujte mi, ima to veze s nekim drugim svijetom.
… vibrion, tafra, sabeizam, …
Ili nema? Moram sive stanice malo uposliti nečim drugim.
Post je objavljen 23.04.2006. u 17:31 sati.