kao trn u oku
ljudima sam svima
licem prolaze suze u toku
a u srce se uvukla zima
mjesec obasjava grobove sjajne,
i dok razmišljam da mi se bliži kraj
vjetar zabilježava patnje bajne
pitam se postoji li raj?
i ponovno stojim potpuno sama
osjećam sve prisutniji strah
oko mene gusta tama
shvaćam da moje tijelo postati će prah
i čekam tu njegovu ruku
koja će pronaći dom na mom ramenu
i umjesto on da utješi moju muku
ja utjehu pronalazim u hladnom,sivom kamenu...
Post je objavljen 23.04.2006. u 15:42 sati.