odveli su me na nepoznato mjesto i stavili mi preko očiju dva crna poveza. svuda oko mene je tišina. nema zastrašujućih zvukova a iz daljine se ne čuje zavijanje vuka. zrak je miran i ustajao, raj za bezvučne komarce.
dali su mi zadatak da dođem od točke a do točke b. nisu mi rekli kolika je udaljenost ni u kom smjeru moram krenuti. nisu mi rekli ni što mi je činiti na točki b, samo su dali naslutiti da o mom uspjehu ovisi mnogo toga i da ću na svom putu morati obaviti još neke zadatke koje mi nisu opisali.
trenutak je u isto vrijeme bio dostojanstven i besmislen. nisu mi rekli kojim oružjima da se služim ako naiđem na prepreku. nisu mi rekli ni da li je smijem preskakati ili je to slijepa cesta koja označava da sam zadatak okončala neuspješno.
bili su potpuno mirni u svom suludom obredu. a ja nisam znala da li da im vjerujem ili da im se smijem ko što su se uvijek smijali budalama i onima koji su bili ispred vremena.
Post je objavljen 23.04.2006. u 10:54 sati.