Hm... Da li je soulmate samo moja fatamorgana?
Oduvijek me drži ta pomisao da negdje postoji osoba koja je stvorena za mene i s kojom život ne može biti ništa drugo (naravno, uz neke uobičajene problemčiće) nego zanimljiva i topla bajka. U bajke kao što već znamo vjeruju djeca. Odrasli pričaju o kreditu za auto, susjedovoj švalerki, problemima na poslu, životnom osiguranju, nogometu, pecanju i trač-partijama. Pričaju i o tome kako je jučer zagorio ručak, kako cipele za dijete koštaju 300 kuna i kako ih bračni partner seksualno zapostavlja. A da ne pričam o neplaćenim računima za plin i struju.
Potrošili se snovi. Ako su ih uopće i imali.
Nešto se čudno događa. Po gradu gledam malu djecu podjednako kao i najdražu mi kategoriju - mlade mame smirenih pogleda. Odem kod frenda i dobacujem se loptom s najmlađom mu kćeri. Pol sata. Nirvana.
Aukurac... Postoji li očinski instinkt?
Pa sad nešto razmišljam... Jesam li prestao vjerovati u tu karizmatičnu i toliko željenu TheOsobu koju ću voljeti cijeli život?
Mogu li se zadovoljiti seksom, nekim tko me hoće i pričama o neplaćenim računima i susjedinom psu koji sere po travi blizu ulaza?
Da li je ovo samo kriza ili stvarni "klik" u ovoj blentavoj glavi?
Opet trebam vremeplov da me smiri.
Ili profesora Baltazara. Da mi smućka epruvetu.
Bože, u kog ne vjerujem... Daj mi da budem glup.
Post je objavljen 23.04.2006. u 02:27 sati.