Opet je bila noć puna mjesečine, kada se na obali rijeke Jordan sastaše ljubavnici zadnji put. Lijepa je Hamat stavila Strahimirovu glavu u svoje krilo milujući mu crnu kosu koja mu je padala do ramena. Tamo gdje je sirijski mač odsjekao Strahimirovu pletenicu, opet je narasla crna kosa, jer od tada je minulo već skoro tri mjeseca. Ujutro će Strahimir i Lehi Manuel krenuti starim karavanskim putem prema Jeruzalemu, pa je tek nekoliko sati dijelilo ljubavnike od rastanka. Hamat nije plakala, ali je zato plakalo njezino srce krvavim suzama. Bila je preponosna i znala je stisnuti zube kad treba. Zar nije na obali te iste rijeke rodila Lehi Manuela? Oštrim nožem, kojeg je uvijek nosila za pojasom, prerezala pupkovinu, dijete je okupala u bistroj vodi rijeke Jordan i povila ga u svoje haljine. Od tog vremena u cijelom Joridskom kraju šapatom se govorilo: "Jaše krvava Hamat, gospodarica imanja, dok Lemuel cijele dane provodi u besposličarenju". Hamat je u to vrijeme nadzirala sve sluge noseći svoje dojenče umotano u lanene povoje, a ljudi bi govorili kako je mališan, prije nego je prohodao, projahao na konju cijelu Judeju i Samariju. Mali Lehi je već kao dijete bio voljen od svih. Hamat, iako stroga, bila je plemenita i dobroga srca. Slala je darove i najbjednijem u cijelom okrugu, naročito za Šabat. Svaki je čovjek u tom kraju morao imati svoj komad mesa i vina, a sve je to "krvava" Hamat pribavljala i po svojim slugama slala kamo je trebalo. Njezina vjerna sluškinja Hatila propješačila je cijelu judejsku zemlju kako bi raznosila darove od Hamat.
Post je objavljen 22.04.2006. u 22:58 sati.