Stvarno ne znam šta mi je danas bilo da uz ostale namirnice kupim i glavicu kelja.
Smatram ga totalno nepotrebnom namirnicom, uz kupus i špinat za nas na kontinentu, te blitvu koja je prva namirnica u dalmaciji. Ni špinat mi nije drag (kad se samo sjetim djetinjstva i moje roditeljice kako mi je uporno preljevala mrsku zelenu pastu od špinata po pire krumpiru i faširanoj šnicli! ), ali kelj je stvarno užasan.
Dakle, potrošila sam oko sat i pol da skuham taj glupi kelj ,upropastila komad suhog mesa, a zauzvrat sam dobila smrad u kući, neukusan obrok i nakon 2 sata napad gladi. Mislim da bi takav obrok trebali dobivati u legiji stranaca ili u marincima, kako bi im se očeličio i duh i tijelo od užasa.
Navodno, od kelja se i prdi.
Tako sam čula, ali ja o tome ništa ne znam.
Situacija nije dobra nikako. Uz crno-bijele kombinacije iz osamdesetih, u modu se vraćaju i plavo-bijele.
Sinoć sam se poprilično zabrinula, jer sam u gradu srela tipa u crnim mokasinama, trapericama i tamno plavom sakou sa zlatnim gumbima. Dob-oko 40 godina. Ne znam kako moljci nisu napali tu modnu strahotu, jer se radi o prilično kvalitetnom vunenom štofu. Probala sam se utješiti razmišljanjima da se radi o piscu, neoženjenom, koji živi sa majkom i da žuri na nekakvo književno veče, a ima samo taj sako u kojemu je išao prije 20 godina na promociju. Na filozofskom faksu, naravno. Bolje da je tada nabavio nekakav model dubravkomerlić-duplokopčanje-špicfazona u senf boji, ali , ne! Vjerovatno si i radi o poprilično živčanom tipu , jer tamnoplavu boju vole nervozni ljudi.
Ima li išta užasnije?
Post je objavljen 22.04.2006. u 19:21 sati.