Moja tetka D. živi u jednom od četiri stana jednokatne kuće iz pedesetih godina. Susjed na katu iznad nje, Gospodin P., već nekih tridesetak godina ne razgovara sa susjedom V., koja živi na istom tom jedinom prvom katu, u jedinom stanu do njegovog. Dvorišta su im pregrađena visokim zidom od betonskih blokova, tako da tijekom tih tridesetak godina izbjegnu vizualno podražavanje svojih emocionalnih sklopova netrpeljivosti. Elegantno rješenje. Nakon niza iznimno neugodnih sukoba. Moja tetka i susjeda u drugom stanu u prizemlju, gospođa G, zadržale su i međusobne susjedske odnose i one sa susjedima sa prvog kata, na razini miroljubive i aktivne koegzistencije.
Prije dvije godine, pukla je odvodna kanalizacijska cijev ispod stana gđe. G. Cijev je keramička i zamišljena je da dočeka prijelaz iz socijalizma u komunizam, tako da je projektant držao nebitnim što bi pristup do nje bio moguć jedino raskopavanjem podova stanova u prizemlju. Svi stanovi su spojeni na tu cijev i fekalije su vrlo često istjecale iz podruma gđe. G. na cestu ispred kuće.
Nedavno je gđa. G. od ugovornog održavatelja zajedničkih prostorija i instalacija, kojemu svi redovito uplaćuju pričuvu za to održavanje, tražila saniranje tog problema i izmještanje odvodne kanalizacijske cijevi izvan kuće.
Najjednostavniji način da se to izvede bi bio da nova cijev ide iza kuće, kroz vrt pokraj stana moje tetke pa do ulične kanalizacijske cijevi. Mojoj tetki je ta ideja nepravedna jer cijev nije pukla ispod njenog stana, već ispod stana gđe. G, pa bi tom logikom nova cijev trebala ići iza kuće, ali pokraj stana gđe. G do ulične kanalizacijske cijevi. To što taj smjer zahtijeva kopanje kanala dubokog oko dva metra zbog potrebnog pada i spoja na uličnu kanalizaciju koja je sa te strane puno niža u odnosu na razinu kuće nego sa strane moje tetke, nije joj bio dovoljan argument za dragovoljan pristanak. Uz moju intervenciju i ukazivanje da bi to odgovaralo i njoj, a da definitivno nije vrijedno nerviranja zbog latentnog sukoba sa prvom susjedom, moja tetka je nevoljko pristala, uz spremno preuzimanje uloge nekoga tko uvijek izvlači deblji kraj.
Ali više sile su našle za shodno da se upletu jer sanitarni problem se ipak zbiva u okolnostima hladnog rata na prvom katu, pa je gđa. V. odbacila bilo kakvu mogućnost da cijev ide sa njene strane kuće, pokraj stana gđe. G. iako je moja tetka već pristala da ta cijev ide pokraj njenog stana. Gosp. P. je na to odreagirao odbijanjem plana da nesretna cijev ide sa njegove strane kuće, pokraj stana moje tetke. Gosp. P i gđa. V. su daleko od mjesta curenja fekalnih voda, na prvom katu, ali bez njihove suglasnosti se ne mogu koristiti sredstva iz zajedničkog fonda. Tako gđa. G. još uvijek praktično živi na otvorenoj septičkoj jami koja nekontrolirano propušta.
Sve su to ljudi u godinama, različitih životnih priča i različitih karaktera. Zajednička osobina svih je da su tijekom života u toj istoj kući svi oni prošli kroz niz teških do užasno teških životnih situacija. I nakon sedamdesetak godina životnog iskustva ne mogu se izvući iz vlastitih govana. Oni nisu neki čudaci, ridikuli ili senilni ljudi. Oni su samo ljudi.
Tifus. Tifus pjegavac ili trbušni tifus ili koji god već tifus. Negdje sam pročitao da je dovoljna samo jedna bakterija neke vrste tifusa da čovjek oboli. Mislim da se to zove virulentnost patogena. Kad neki patogen uđe u organizam, šansa da pogodi cilj za koji je specijaliziran, a da ga prije toga neki obrambeni mehanizam ne uništi ili se on sam ne raspadne jer se nije na vrijeme našao u pogodnim uvjetima za replikaciju je minimalna ako je taj patogen sam ili u vrlo malom broju. Tifus je valjda univerzalno prihvatljiv kao štetočina i ne treba mu sad baš tamo neki limfocit da bi ispunio svoju životnu misiju. Tifus radi od prve. Tifus garantira jednake šanse za sve.
Rekao sam jednom prilikom tetki da će svi oni u toj kući dobiti tifus ili neku drugu stupidnu bolest-tekovinu NOB-a.... dizenteriju, E. Colli ili što ja znam.
Baš kao što se to dogodilo i nesretnom Hegelu jer nesretni je Hegel umro baš od tifusa. Valjda je pio fekalijama zagađenu vodu ili je možda taj zlosretni tifus bio neki drugi izraz Duha na svom putu prema Apsolutu. Kao univerzalno prihvatljiv, tifus je poprilično odmakao u svom dijalektičkom razvojnom procesu i kao antiteza samom Hegelu doveo je do sinteze koju je Karl Marx intuitivno preuzeo kao paradigmu svekolikog povijesnog razvoja, do savršenstva razrađene od strane kolege Engelsa. Lenjin je mjesecima proučavao tu magiju sinteze povijesne stvarnosti od strane samih subjekata te povijesne stvarnosti tijekom koje su oni postajali svjesni svoje slobode kao spoznate nužnosti, Staljin je malo zanemario filigransku dijalektičku logiku pokojnog tifusara i naglasak stavio na spoznaju nužnosti uloge koju je klasna svijest namijenila radničkoj klasi na njenom putu prema slobodnim prostranstvima Sibira i sintezi u temelje buduće komunističke idile koja je trebala uslijediti nakon sporazuma o nenapadanju sa Hitlerom. Tu sigurnost nenapadanja, odlučni je brko iskoristio da dijalektički obradi zapovijedni kadar Crvene armije svojim ukidanjem politički nepodobne dvije trećine njenih oficira, kojeg je bilo nužno sinetizirati u neprijatelje teze o njihovoj sintezi.
Tifus.
''S druge pak strane, politički fenomeni kao što su totalitarni poreci 20. stoljeća jako su promijenili poziciju i suzili područje djelotvornosti morala i etike. Tako je nacionalsocijalizam – a to vrijedi dakako za svaki totalitarni poredak – ne samo marginalizirao moralnu samosvijest prosječnog pojedinca i njegove intuicije , nego ih je do te mjere potisnuo da su one postale nemoćne i u svakodnevlju, a ne samo u određenim regijama svijeta.
Tek u takvom kontekstu dobiva svoj puni smisao i tvrdnja Ernsta Tugendhata da je za Kanta samorazumljiva moralnost za nas izgubila svoju izvjesnost i evidenciju, a da je dva njegova ''čuda'' nama preostalo još samo ''zvjezdano nebo''.
Hotimir Burger, Sfere ljudskog – Kant, Hegel i suvremene diskusije, Prometej 2001.
''Prosječan pojedinac'', bespomoćni povijesni fenomen sposoban da anihilira samu pomisao na univerzalni karakter moralnih principa do te mjere da ne od njih ne ostane ni E od Evanđelja, ni K od Kritike, ni p od pristojnosti zdravog ljudskog razuma. ''Prosječan pojedinac''... minimaliziran grandioznom estetikom trijumfa kolektivne volje tako znalački sintetizirane kamerom Leni Reiffenstahl... ''Prosječan pojedinac'' koji je gledao kako se kotrljaju glave Luja XVI i Robespierea, ''Prosječan pojedinac'' koji se smrzavao pod Moskvom jer ga je tamo odveo general Revolucije koji se proglasio carem, ''Prosječan pojedinac'' koji je dovozio crne robove u zemlju Thomasa Jeffersona, dok je ovaj sastavljao ''Jefferson Bible'' i govorio stvari kao što su ''Dissent is the Highest Form of Patriotism'', ''Prosječan pojedinac'' koji je žive spaljivao heretike koji su se usudili drugačije tumačiti riječi Onoga koji se sam samcat usudio stati ispred gomile ''prosječnih pojedinaca'' koji su, bez imalo milosti, zahtijevali da ga se razapne zbog njegovog beskompromisnog stava da ''prosječan pojedinac'' nije nužno takav kakvim je sintetiziran lažnom sigurnošću iluzije koju taj ''prosječan pojedinac'' naziva poviješću.
Tifus. Ultimativno virulentni oblik univerzalnosti, tako nadmoćan nad slabašnim pokušajima da se u ''praznom'' pojmu formalne moralnosti prebrodi more govana naslijeđene povijesti. Tifus... oblik života neopterećen atributom ''umnog bića'' svijesnog moralnosti kao zdravorazumske stvari, uvijek prisutne i tako lako pokvarljive... tifus, konačna sinteza ljubavi prema bližnjem svome.
Tifus i tifusari... sve što je ostalo od naivne ideje da je čovjek uvijek svrha, a nikad sredstvo.
Moja tetka i njeni susjedi... dobri ljudi kojima je život utisnuo naviku da netko mora izgubiti, ako netko dobija... dobri ljudi sa blesavim, smiješnim refleksom konflikta kao ''default'' reakcije na zahtjeve drugih... ljudi blago ovisni o svojim ulogama žrtava u paketima sa komplementarnim ulogama ljutitih pravednika... dobri ljudi, moja tetka i njeni susjedi, dobri ljudi uvijek svjesni da su njihova govna zajednička govna, dobri ljudi bez iskustva u zajedničkom vađenju iz govana... dobri, pomalo prosječni ljudi.
Ne mogu otpisati ni moju tetku ni njene susjede ni ostalih šest milijardi prosječnih ljudi, ne smijem ni pomisliti na to... možda bih tako mislio... da živim u Darfuru ili u nekom drugom, tifusom okuženom dijelu ovog unesrećenog svijeta, da mi dijete umire nadutog trbuha zbog beri-beri bolesti, dok se na drugoj strani svijeta pretilni prosječni ljudi tove suvišnim proteinima... možda bih tada i pomislio kako je ljudska pristojnost samo stilska vježba konvencionalnih društvenih igara iz prošlosti... deplasirana i diskreditirana naivna samoobmana lažnom nadom da je moja sudbina i sudbina drugih, sve samo ne ''prosječnih'' pojedinaca, u našim rukama... da je naša sudbina naš izbor... da smo uvijek znali, da uvijek znamo i da ćemo uvijek znati kako treba vjerovati kad želimo da naš izbor bude slobodan izbor.
Nacionalsocijalizam... koliko je ''prosječnih ljudi'' proglašeno Pravednicima među narodima jer su bili spremniji dovesti svoj život u opasnost nego skrenuti pogled sa užasa Holocausta prema Reiffenstahlinoj prljavoj estetici savršene sigurnosti savršene prosječnosti savršeno spoznate povijesne nužnosti o superiornosti tifusa nad ljudima...
Četvoro susjeda i puknuta cijev... jebem ti dramatski naboj niskokonfliktne desetljetne sapunice... kad god su stvarno bili u govnima, svi do jednoga su znali pokazati tko su i što su... dobri ljudi koji bez pitanja priskaću u pomoć jedni drugima. Sad su im govna malo procurila, pa ne žele priznati da svi seru u istu rupu... baš kao i svi mi drugi... samo u svom sranju prosječni ljudi. U svom sjaju, svi smo mi uvijek i zauvijek čuda pod čudom zvijezda... sjajni jer znamo da samo to trebamo biti... koliko god bili uvaljani u sranja svoje prosječnosti.
Odavno je došlo ono vrijeme o kojem je govorio Martin Luther King Jr.
''The Time Comes When Silence is Betrayal''
Ako je tišina izdaja, opravdavanje tišine svojom prosječnošću i svojim strahom od pomisli da smo za svoja govna odgovorni mi, a ne neka povijesna nužnost, tržišna nužnost ili bilo kakva druga usrana nužnost... to opravdavanje je prihvaćanje tifusa kao svoje sudbine. A tifus ne oprašta, braćo tifusari...
Post je objavljen 22.04.2006. u 15:06 sati.