Hm ne znam, valjda sam u prošlom životu toliko uživala da sad sve moram to nekom vratiti? Ili samo odrastam pa shvaćam neke stvari?
Naučila sam se (napokon!) prilagoditi ljudima i ne shvaćati sve osobno. Jer ima nas svakakvih, i uvijek možeš pronaći nešto što te nekako nervira, ali stvar je u samokontroli da se suzdržiš od bezobraznih komentara. Jer gdje bi stigla kad bi se živcirala svaki put kad mi nešto ne odgovara na osobi? Duboki udah i suzdržavanje čine čuda. Naravno ne u svim situacijama, ponekad treba reći ako te nešto stvarno smeta i raspraviti, ponekad se i posvađati, ali...treba znati zadržati onaj "unutarnji mir" u sebi. I ne dati se lako naživcirati. Naravno, sve to ovisi i o temperamentu osobe. Netko lako plane, istog trena mora to izbaciti iz sebe, netko drži u sebi i jednom pukne (pa bude svega heh). Ali potrebno je naći neku ravnotežu, neku sredinu između toga i znati procijeniti situaciju kada treba naglo reagirati, a nekad znati šutiti i trpjeti.
Čitala sam nekoliko knjiga o "mudrosti" i sjećam se jednog teksta o tome kako se ljudi nepotrebno opterećuju glupostima i nebitnim stvarima i sve shvaćaju osobno pa negativno. Uglavnom, kad nam netko nešto kaže ili napravi što nam se ne sviđa, mi se svi uglavnom pitamo: a šta sam napravila loše da mi to kaže? Zašto se tako ponaša? Ali zapravo se trebamo pitati: što ja mogu iz toga naučiti? Šta mi ti ljudi govore? Na primjer, ako sjedite pored nekoga ko je jako nervozan, nemiran i nestrpljiv, umjesto da i vi postanete takvi (jer to uglavnom prelazi s jedne osobe na drugu) trebate naučiti znati biti strpljivi i smireni - jer to vam ta osoba i poručuje. Evo i citata iz knjige Dr. Richarda Carlsona "Ne mari za male stvari i ostat će male stvari":