Marketing
South America travel, part I - Brazil vs. Argentina 0:5
np Amorphis – Live In Montreal 2005
Uhvatio sam Petra da mi da priču o svom «putovanju života». Gotovo devet tjedana u rasponu od 23.01. - 27.03. ove godine proveo je po Južnoj Americi. Sve se, kako kaže, nepredviđeno odužilo, jer kao, trebalo je trajati dosta kraće, međutim, s obzirom da se je neočekivano oduševio Buenos Airesom gdje je ostao više od pet tjedana, ispalo je ovako. Sletio je u Brazil, Sao Paulo, gdje ga je dočekao Lars, prijatelj iz djetinjstva, koji se iz Dusseldorfa odselio živjeti dole prije nekoliko mjeseci. Majka mu je iz Brazila, tako da je to bio argument više prilikom donošenja te odluke. Petra su roditelji nagradili ovim putovanjem povodom završetaka studija novinarstva, a Argentina je zemlja koju je oduvijek želio posjetiti. Međutim, uz Argentinu, uspjeli su nakon dvotjedne posjete Brazila obići dijelove Paragvaja i Urugvaja, i najviše se zadržati u glavnim gradovima Asuncion, odnosno Montevideu. Pošto je s putovanja donio hrpu dobrih fotografija, uz zanimljive dogodovštine, na kraju sam ipak odlučio storiju raspoloviti u dva dijela, iako time sigurno gubi dio atraktivnosti. Fuck it! Let's Go!
Malarija i povraćanje
- Pošto nam je Larsovova rodbina dosadila nakon nekog vremena, odlijepili smo se iz Sao Paula gdje sam proveo gotovo dva tjedna. Low cost BRA Airlinesom smo otišli na turistički otok Santa Katarinu, čiji je glavni grad Florianopolis. Tamo su kao najbolji valovi u Brazilu i imaju sand boarding u ponudi. Pošto sam strastveni skater, a Larsu je svejedno, odlučili smo se za tu destinaciju kao najatraktivniju. Divlji dnevni i noćni provodi obilježili su dobar dio boravka na ovom otoku na kojem smo se uputili čak i do lokalne đungle prema centru otoka – priča Pero, a u želucu mu se ponovno budi osjećaj mučnine. Morali su, naime, popiti tablete protuotrova malarije koje su im izazvale neobičnu muku i povraćanje, ali sve za zaštitu! :)) Nakon ove avanture su se zaputili u Paragvaj, međutim, o tim događajima ću više u drugom postu.
Obećana zemlja, Argentina
- Argentina. Nakon šokova proživljenih u Paragvaju, Buenos Aires je bio totalno olakšanje. Kao da si došao u Europu, nešto između Pariza i New Yorka, samo puno bolje. Oduševljenju nije bilo kraja i moram priznati da je to najljepši grad gdje sam bio. Obišli smo ga skoro cijelog, te nezaobilazan siromašni kvart La Bocu, Maradoninog kluba Boce Juniors. Brand Maradone Argentinci izvrsno eksploatiraju, kaže. Također, on sam ima lanac svojih dućana, a po ulicama se pleše tango gotovo ispred svakog restorana – kaže Pero dok se na rivi, u ovo proljetno predvečerje, šeću manje grupe domaćih ljudi a i nešto turista.
Kako smo rasturili Argentinu 3:2
- Na dan kada smo dobili Argentinu u nogometu, dobio sam upalu slijepog crijeva. Naime, već smo neko vrijeme bili smješteni u jednom hostelu zajedno sa Čileancima, Peruancima, Argentincima i nekim drugim ljudima iz Europe, i svi su znali da sam iz Hrvatske. Redovno smo igrali nogomet po gradu, koji iza svakog ugla ima igrališta za iznajmljivanje – travnate i betonske terene. Larsa su, također, naturalizirali u Hrvata, mada on nema nikakve veze s Hrvatskom, no njemu to nije smetalo. Većina ih nije znala gdje je to točno Hrvatska samo da je blizu Italije. Peruanci i Čileanci nas obožavaju i uvijek sam igrao s njima protiv domaćih. Dakle, igrala se utakmica između nas i Argentine Po cijelom Buenos Airesu su bile postavljene gigantske televizije jer je tamo praznik kada igra reprezentacija, a Peruanci i Čileanci su navijali za nas i bilo im je drago kada smo dobili 3:2 jednako kao i meni – navodi Pero i sjeća se slavlja dok je na tisuće Argentinca po ulicama utonulo u kolektivnu žalost. - Zaputili smo se u jedan restoran kasnije na večeru, a konobar je, kada je skužio da sam Hrvat na narudžbu reagirao nevoljko nešto dobacujući, međutim, kasnije kada je dijelio hranu, svima je dao po jedan steak, a meni dva! – oduševljeno priča Pero i prisjeća se muka koje su uslijedile, jer su možda baš ovi stakeovi prouzročili upalu slijepog crijeva.
Očekivao sam doktora Mengelea u bolnici
– Sutra me je zaboljelo – kratko je rekao, pokazujući stomak i ožiljke po njemu. Tri dana je ležao i nije mogao hodat kako treba, dok Lars nije odlučio razbit njegovu tvrdoglavost i pozvati hitnu pomoć. – Pošto sam ja bio ovakav-onakav i ne baš pri najboljoj svijesti, moram se zahvaliti Larsu što je bio priseban i pozvao pomoć. Sestra mi je rekla da, pošto je bila prije mene u Argentini, nikako ne idem u javnu bolnicu zbog raznih bolesti – posebno aidsa koji je uvelike proširen po Južnoj Americi, pa i Argentini, već da idem u privatnu Njemačku kliniku s obzirom da sam njihov državljanin. Bolnica, koja je osnovana 1946. godine i u kojoj rade svi sa njemačkim prezimenima, pobudila je u meni osjećaj straha, jer sam, svaki moment očekivao da će se pojaviti u sobi Dr. Mengele. Ne serem, ozbiljno sam to mislio – uvjerava me on dok ja zapisujem dalje - Dijagnosticirali su mi upalu i rekli da hitno moram operirati slijepo crijevo, ali da sav tretman dođe 10.000 pezosa, što je cca. 3500 EUR, a ako nemam da mogu slobodno odšetati do javne bolnice, jer moje njemačko putničko osiguranje ne vrijedi ništa za ovaj zahvat. Momentalno sam se smrzao jer nisam imao tu lovu. Ponovno se moram zahvaliti Larsu, koji je problem riješio ekspresno svojom kreditnom karticom. Pop je došao da se zajedno pomolimo. Uspješno su me operirali i oporavak je potrajao neko kraće vrijeme.
Nastavak slijedi...
Post je objavljen 22.04.2006. u 00:09 sati.