Kava u rano popodne. Vani kiša i vjetar, unutra dim cigareta
i žamor, ona i ja za stolom.
Ona nije moja najbolja prijateljica, ali mi je bez konkurencije
najdraža. Svestrana je, pametna, sposobna, pomalo teatralna,snažna,
na trenutke naporna , kreće su Warpu 9.
Ljudi ju vole ili ju ne podnose- prema njoj se ne može biti ravnodušan.
Godinama me zadivljuje svojim uspjesima. Trebalo bi o njoj snimiti jednu epizodu serijala "The fabulous life of".
Postoji ipak jedan problem.
Već godinama, diveći joj se iz daljine, se trudim da ona ne shvati
kako ja nisam niti trunku cool kao ona.
Stvarno ne bih voljela da me otpili kad to shvati. Ipak imamo nekih
zajedničkih stvari, ona me dobro kuži za razliku od nekih.
U školi je to bilo lakše sakriti, bili smo na istom nivou, ali sada
su neke stvari bolno očite.
Zadnjih nekoliko godina nalaženje s njom rezultira produbljivanjem
moje krize srednjih srednjih godina.
Prešišala me. U svemu. Ima prijatelje, hobije, akademske uspjehe,
vremena za sve. Ne znam je li imala master plan ili ga je stvarala po
putu, no sad si je tako uredila život da može raditi što god poželi.
Znači, ne preživljavati tražeći ok posao, već raditi ono što želi i da
joj se plaća za to.
Ja tek pokušavam ispraviti greške u koracima. Ne znam imam li dovoljno manevarskog prostora, ekonomski čimbenici su zeznuti, kako oni to znaju biti, tu su još i neke druge stvari koje mi smetaju po putu,itd, itd, itd.
U srednjoj školi nadala sam se da ću imati život donekle sličan onom
koji vodi ona. Sad se samo nadam da neću biti bolno prosječna.
Postalo je očito da sam netko i ništa i nadam se da se nećemo dotaći
toga, jer ne bih podnijela da me smatra jadnom nesposobnjakovićkom,
što vjerojatno jesam.
Nisam joj zavidna, drago mi je zbog nje.
Ali kad vidim nju gledam odraz onoga što nisam ostvarila i to me
ubija u pojam.
Post je objavljen 21.04.2006. u 19:38 sati.