Dakle, prošli post nije nešto bio posjećen pa vas molim da ga pročitate i ostavite komentar i o njemu. Lik kojeg spominjem se malo uvrijedio jer nije bio komentiran on i njegove sprdačine, onda bi se i ja trebala ljutit. Malo budem obnovila linkove, vas dobre ljudove koji ste me posjećivali bum stavila, sve vas i stavit ću riječi jedne zakon pjesme Carousel od LP-a. Divna je...baš je zakon... E sad, ja se ohrabrila i stavit ću ulomak iz moje knjige (zapravo, da budem preciznija, to je iz dijela koji je u pripremi, još dovršavam prvi dio i kad mi dođe idea za nekaj kaj bu u nastavcima, to zapišem da ne zaboravim). I dakle, ovo je skraćena verzija tog događaja jer bi previše mjesta zauzelo da sad krenem sve pisati...uživajte...pozdraf!
Vukli su ga po mramornom, hladnom hodniku. Nije htio ići. Eva je iza njega stajala, vrišteći, neki su ju ljudi sputavali, nije se mogla kretati. Htio je znati kamo ide. Zapravo i nije. Bojao se da je gotovo. Bojao se da će ga uništiti. Bilo ga je tako strah. Evu su krenuli vući u drugom smjeru. Pružala je ruke prema njemu, vikala na sav glas
"Pustite ga! Molim vas! Pustite ga!"plakala je.
Više ju nije vidio. U hladnom je hodniku nastao nevjerojatan muk. On se nije imao snage boriti. Nije se mogao oduprijeti njima, bezličnim čovjekolikim stvorenjima koji su ga silom odvlačili prema nečemu. Htio je, a tako je htio pobjeći. Ispred njegovih je očiju prolazila žarulja za žaruljom koje su se nalazile u hodnicima kojima su ga vodili. Najednom je začuo kako netko otvara škripeća vrata. Grubo su ga odgurnuli u omanju prostoriju i zalupili ogromnim vratima.
Ogledao se po sobi. Bila je vlažna, obojana u bijelo ali sa plijesni i sivim mrljama od vode. Djelovala je tjeskobno. Nije imala prozora. U njoj su se nalazila samo ogromna željezna zabarikadirana vrata i ogromne fluorescentne lampe na stropu, te nažalost on. To je bila najjače osvijetljena prostorija koju je ikad vidio. Izgledala je strašno. Kao soba u ludnici. Nekako je skupio snage i otpuzao u kut sobe, razmišljajući o tome što li će se sad desiti. Htio se ustati, lupati po velikim željeznim vratima, htio je koristiti sve svoje sposobnosti da se oslobodi ovog zatvora, moguće kobne sudbine. Znao je da mu se ne sprema ništa dobro.
Tko zna koliko je samo tamo sjedio, u onom hladnom vlažnom kutu. Najednom, vrata su se krenula otvarati. Podigao je pogled koliko je mogao. Bića u bijelom su došla po njega. Ponovo. On i dalje nije imao nimalo snage za otpor. Ali ovaj put ne odustaje bez borbe. Rukama su posegli za njegovim zapešćima ali on nije dao, svaki put kad bi ih oni zahvatili istrgnuo bi ruke iz njihovih hladnih kandži. Puzao je po prostoriji jer nije imao snage da se uspravi. Nije prošlo brzo dok se uspuhao. Jer se zaista nije mogao dugo boriti. Došao je do još jednog kuta i podigao pogled prema bićima u bijelom.
"Čuvaj snagu, za dalje. Trebat će ti."hladno je rekao jedan od njih.
Usna mu je krenula podrhtavati od straha. Što li će sad biti? Prije nego li se snašao našao se u ogromnoj prostoriji. U njenom je centru bila velika staklena ploča, a iznad ploče nekakvo svjetlo. Gledao je u to svijetlo na koljenima dok su ga likovi u bijelom vukli prema ploči. Pustili su ga i pao je koljenima na staklenu ploču, a oni su se odmakli. Oko njega, po rubovima ploče digao se proziran zid. Pogledao je kraj sebe i shvatio da se između prostorije u kojoj se nalazio i hodnika nalazi ostakljeni prozor. Na prozoru su stajali njegovi prijatelji. Evina je ruka bila naslonjena na staklo dok ju je Dejan grlio i nešto joj govorio. Pomišljao je, možda ju tješi. Njene su se oči sjajile, suze su joj klizile niz obraze, to je jasno vidio, te gorke znakove i njene patnje. Nije sam. No pogled mu je skrenuo još jedan lik u bijelom koji je stajao kraj nekog prekidača. Pritisnuo je prekidač, a svijetlo se krenulo pojačavati, počeo je osjećati neku rastuću toplinu. Nije skidao oči s prijatelja. Eva je usnama oblikovala riječi
"Zbogom"
I tad je bol započela. Njegovo se tijelo počelo izdizati sa tla sve bliže i bliže svijetlu,a bol koju je osjećao u tijelu postajala je sve jača. Svjetlo je krenulo blještati, a njega je presjekla takva bol kakvu još nikada nije osjećao. Njegov vrisak se nije očito čuo izvan kutije u kojoj se nalazio, njegovi bolni krici su ostajali samo njegovi. Krenuo je s očajničkim pokušajima da se oslobodi. Ništa se nije dešavalo, bol je ostajala jednaka, jaka, nestvarna. Urlao je, vrištao je, nitko ga nije čuo, nitko nije smanjivao bol. Njegova je želja da se oslobodi ovog pakla neuslišana i tako će zauvijek ostati. Pomislio je kako mu je sa životom gotovo, ono što je imao bilo je lijepo, sad je napušten, zatvorili su ga u kutiju. Pomislio je kako ih sve voli, pomislio je kako je bio sretan, pomislio je kako je sam kriv za to jer su ga uhvatili. Želio se istrgnuti, otići tamo prijateljima, pokazati im da nije uništen, da je ovo nepotrebno. Ali tad se svijetlo pojačalo. Više nije bio u stanju misliti. Ta je bol bila prejaka. Cijelo mu se tijelo grčilo, više nije mogao izdržati sve to, svu tu muku. Njegovi su urlici odjekivali u njegovoj, samo njegovoj staklenoj kutiji. Što li samo njegovi prijatelji sada misle gledajući u njega, ovakvog, svog u boli? Bilo je gotovo. Ili je svijetlo krenulo treperiti ili je on prestajao vidjeti od one agonije, straha, probadanja kojeg je osjećao, tupe boli koja mu je zagorčavala život. Pogledao je prema staklenom prozoru. Od svjetlosnog odbljeska nije ništa vidio. Bol je popuštala. Svijetlo se smanjivalo. Najednom, veoma brzo, poletio je u zrak i njegovo je tijelo ostalo pričvršćeno za izvor svijetla koje je krenulo bliještati nevjerojatnom svijetlošću, a on je počeo vrištati, trgati se iz tog izvora njegove patnje, htio je dolje, morao je dolje, ali istrošio je zadnju trunku snage. Jednostavno je popustio. Njegovo vikanje nije urodilo plodom, topla mu je krv punila usnu šupljinu. Nije ju ispuštao van. Želio ju je zadržati, okusiti svoju krv, krv koja ga je toliko dugo održavala, krv koja mu je pomogla, koja sad želi otići. Snage više nema, sve što mu je ostalo je to. Toplina u njegovim ustima. Ta željezna, topla tekućina života. Ništa im nije kriv. Ali umrijet će tu, u kavezu, u boli, bez ikoga. Zbog svijetla.
Post je objavljen 21.04.2006. u 11:26 sati.