Još prekprekjučer se proljeće nije pokazivalo, pa nitko od nas nije ni obraćao pažnju na to da je stigao april. Da se nešto tajno radilo po mjesnim zajednicama, radilo se: nalazili su se novci koji će pokazati da čovjekovim utjecajem priroda uspjeva bolje. To je od prekjučer i zamisljenijim prolaznicima postalo jasno; proljeće je tu sa prekonoć procvjetalim drvećem, grad je podlegao olfaktornoj planskoj revitalizaciji - nije to cvijeće što nam tu smrdi - to su isparavajuća brdašca đubreta. A đubre se odmah po postavljanju rasulo po betonu pločnika i po trotoaru. U popodnevnoj šetnji, vezanog Medu je iznenadilo koliko ugodno moze biti valjanje u toj substanci, a meni skoro da nije smetalo čuti da se baš iz naše kuće čuje, kroz otvoren prozor, ljutit glas -
'To je jedno đubre od čoveka!'
Proljeće je stiglo - pripisujem tu viku proljetnom žargonu.
Ali ja možda nehotično lažem kazavši da je proljeće: temperature su za samo jednu noć skočile sa četiri na dvadeset i četiri stupnja. To jutro poslije, poslije postavljanja đubreta, i to jutro kad je temperatura porasla, na poslu nas je iznenadilo otkriće da nam ne radi hlađenje. Proljeće je probudilo i aktivizam u radnika: 'nalaze se javne pare za đubre, a privatni budžet naše firme ne može zadovoljiti osnovne ljudske potrebe.'
Ma nije to tako teško podnijeti - još prije dolaska proljeća, kolege Adolfo i Benito su mi se počeli udvarati. Oni me sada očaravaju trčeći sa na mene uperenim ventilatorom, dok se ja po laboratoriju pravim da nisam zainteresirana, baveci se kemikalijama. Naklonjena sam Adolfu, jer voli ples, i ponekad samo za mene, spretno izvede figuru sa ventilatorom i spektrofotometrom. Jos je previše stidljiv da mene uhvati i povede u romantični proljetni valcer. Juanito mi također cesto pocinje dolaziti u posjetu.
Tu je još jedan bliski kolega - iz Rumunjske. Otkrivši zajedničko porijeklo za jednog ručka, zamahao je rukama, izrekao: 'Čarape!' jer je često kao mladic putovao u Srbiju da kupi bas čarape. Potom mi je objasnio svoju priču dalje, na engleskom. U lijepom prijevodu ovo je ta prica:
"Ovdje sam tri godine, i odgovara mi industrija, kao inzinjeru. Moji u familiji su univerzitetski profesori. Ja sam previše nestrpljiv, prosto se ne mogu natezati sa mladima."
Otkad smo razmjenili bitne informacije, jezikom radničke klase, interesiraju ga jedino savjeti koji se tiču balkanske prehrane. On za ručak svaki dan donosi viljusku, žlicu, tanjur, noževe za kruh, za rezanje i za mazanje, asortiman jela: kobasice kuhane u ulju, Podravkine paštete, pinke kruha, margarin, i tegle kiselih paprika i crvenih maslina. Dugo ga je brinulo sto nije mogao pronaci crne masline, i molio me je da mu odam gdje ih mi nabavljamo, kao i gdje pronaci pastetu po jeftinijoj cijeni.
Poslije ručka uglavnom izlazimo da pušimo. Posebno nam je prijatno posljednjih dana od proljeća, jedino nam to đubre malo zasmetalo. Inače se zapodjene razgovor o navici pušenja i svakodnevno nanovo saznajemo da kolega iz Rumunjske puši od desete godine, kolega iz Meksika od dvanaeste. Mi se svi razumijemo i bez poznavanja kulture sagovornika, te sa tek nekoliko rijeci zajednickog jezika. I balkanski inžinjeri iz dobrostojećih porodica su sretni građani svijeta.
... ali, nebitno, sad ću sama da gledam u zvijezde kroz otvoren prozor, da omirišem svijet, a onda čitaću Pravopis srpskoga jezika za laku noć.
Post je objavljen 21.04.2006. u 07:19 sati.