danas se po prvi put u brrlandiji osjetih skroz domace. posjetila sam jedno nase predstavnistvo i nasmijala se do suza. mada, hmm... dakle, usetam u ured, papiri, dokumenti, laganini domaca spika...
ms: vracate se?
zli: a ha
ms: meni smjena dolazi za tri mjeseca.
zli: da? idete i vi?
ms: odradila sam cetiri godine, moram.
(bla, bla, bla)
nije proslo pet minuta, razgovor je zamjenila kuknjava - ah, kako divan dan a ja danas moram biti ovdje do 6. i znate sto, svi misle da mi ovdje nista ne radimo a gledajte papira i ...
mjesto (ocekivanog) sazaljenja i odobravanja, prasnuh u smijeh. primjetivsi podignute obrve iznad zbunjenih ociju sugovornice preko stakla, sve sto mi u "obranu" tog casa na pamet palo reci je - dobro je. uistinu smo prepoznatljiva robna marka. brand samo takav. gospodicna, sigurna sam da niste culi nekog drugog da kuka i jauce na radnom mjestu.
dalje mi se nije dalo. no misao mi se nekako ostala motati po glavi sve do sada. cak ni u parku, na ljuljasci, nisam je mogla izbiti iz glave. malo, malo pa se zapitam kada ce se i hoce li se taj odnos prema radu u RH promjeniti. ok, znam. morat ce se. no... da, recimo da bih to voljela dozivjeti.
i ne samo prema radu, vec i prema sredstvima za rad te vlasnicima istih. svaki put me iznova dotuce ona uobicajena izreka u 'rvata " ne moze on meni toliko malo platiti, koliko malo ja mogu raditi". da sam vlast i da imam kakvu moc, onima sto je promicu zakonom bi zabranila svako pravo na rad. jos gore prosli bi svi oni sto namjerno unistavaju imovinu vlasnika. oh da, ima i takvih. cesto se moze cuti/procitati tipicno hrvatsko "busanje u prsa" i hvalospjevi vlastitoj mudrosti zbog pocinjene stete. jelte, nebu na meni nitko zaradjival. debili. idioti. mislim, nije mi namjera nikoga vrijedjati no fakat ne znam kako drugacije nazvati one sto ne kuze da sto god radili u zivotu, rade iskljucivo za sebe. ne za gazdu, ne za drzavu, ne za...vec za sebe. da ostaju bez kruha unistavajuci ono sto im ga omogucuje.
ukoliko nam nije dobro, smatramo da smo premalo placeni, mogucnost izbora uvijek postoji. promjena posla ili karije, usavrsavanje, ucenje...pa cak i odabir - biti sam svoj majstor. sto od sveg srca zelim vise opisanima. bas me zanima koliko bi im uz takav pristup trebalo do bankrota. mjesec, dva, ili mozda manje?
kad sam kod rada, citam danas neutrina i njegov osvrt na apstitenticin blog koja kaze: "nije posao vrijedan toga da trošim svoje živce!."
jasno da nije. nista nije. no zvuci mi ovo opasno malo. postanemo li ravnodusni spram posla, desit ce se zapravo ono najgore - postat cemo roboti; na posao dolaziti i odlaziti bez dobrih vibri. sto po meni svakako nije dobro. ne mogu se zamisliti u situaciji da na posao idem bez smjeska. za vrijeme studiranja u brrland, radila sam jedno vrijeme u celicani. nocu. po 12 sati. s celikom u cipelama. prvih par dana sam dolazila doma u 7 ujutro i razmisljala kako bi bilo zgodno da postoji jedan special taxi. ne na 4 kotaca, vec na dvije noge. onako, da nazovem, on dodje i odnese me iz auta pravo u stan. jer nikad mi 50-tak metara tako dugim nije bilo. i da ne moram bosa.
nekako u to doba shvatih razliku izmedju "muskog" i "zenskog" posla. i razlike u cijeni rada. jerbo sam predavala engleski (ESL) u skoli za emigrante. (ih, nije to nista. svasta sam radila) i cistacica sam bila. jest da sam zaradjivala daleko manje, no nikad nisam pozeljela otpuzati s parkinga. obzirom na prijasnje iskustvo, skolovanje i znanje, nisam se osjecala ni iskoristeno. jelte, nisu me platili kao cistacicu a trazili da im napisem nekakav poslovni ili e-marketing plan, napravim analizu e-poslovanja i kaj ti ja znam, vec da obrisem prasinu s radnih stolova. meni je odgovaralo nocu raditi i zaraditi. jesam li bila zadovoljna? jesam.
ok, ne kazem da nije bilo i "onih" noci. no nekako bi uvijek prevladala svijest da je sve skupa posljedica moje odluke, da me nitko tjerao nije i da je na kratko. dozivljavala sam to kao period svojevrsnog ulaganja. dugorocnog, dabome.
opet, bas zbog osjecaja zadovoljstva, napustila sam dobar posao. radna okolina jos nekako, ali sef mi nije "sjeo". jednog ponedjeljka sam mu na kraju radnog vremena rekla da me sutra biti nece. nije me dozivio pa su drugo jutro zvali i pitali gdje sam. proslo je mjesec dana do ponovnog privredjivanja ali ja se fakat nikad nisam osjecala bolje. slicno je davno prosao posao u drzavnoj upravi RH. hocu reci, alternativa uvijek postoji. reci "necu trositi zivce" nije ona dobra. barem na duge staze. da bi nesto odradili dobro, moramo ne samo voljeti ono sto radimo, vec i tim s kojim komuniciramo svaki dan. ostati "zdrav" u nezdravom okruzenju je nemoguce. ili ce nas inficirati, ili vremenom ubiti strast prema poslu. u oba slucaja, zadovoljstvo zbog dobro odradjenog dana, mozemo zaboraviti.
"Never work just for money or for power. They won't save your soul or help you sleep at night." - M. W. Edelman
Post je objavljen 21.04.2006. u 06:45 sati.