Pupa me nedavno "kresnula u žicu" komentarom na jedan od starijih postova na temu upoznavanja ljudi s neta.
Kroz svega nekoliko poznanstava koje sam imala putem neta, i to pomno birajući, zaključila sam da su sva nekako pomaknuta. Ti ljudi, da sam ih upoznala regularnim putem (zapravo nikad ih i ne bi upoznala jer smo socijalno bili vrlo udaljeni) ne bi mogli ući u moj život. Mislim da je net komunikacija vrlo varljiva, izvlači neke nebitne stvari i stavlja ih u prvi plan, a zatire neke iznimno važne. Kao da obrće, izvrće vrijednosti.
"Izvrnute vrijednosti" ja vidim u stvarnom svijetu. Jedan od dokaza je prethodni post. Samo jedan. Dalo bi se tu nabaciti i mali milijun drugih tema i temica, počevši od raznih prevara, nepravdi, kriminala, licemjerja. Kad se o netu radi ja bih ta upoznavanja radije nazvao upoznavanjima obrnutog redoslijeda. Jer upoznavanje kreće iznutra. I kao takvo mi je drago.
Ne tajim ništa o sebi.
Maturant sam u 35-toj godini života. Razlog tome je preduga priča. O gluposti.
Radim u plavom prašnjavom radnom odijelu. Vozim polovnjaka na kredit. Živim sa majkom i sestrom jer sam odustao od sulude ideje solo podstanarstva shvativši nakon godinu dana da živim i radim da bih platio stan i režije. Možda dignem stambeni kredit.
To je moja realnost. Socijalna.
Kad bih se htio malo "ušminkati", naveo bih neke hobije i vještine. Ali to nije realno jer od hobija ne živim.
Vidim se sasvim jasno. Vrijednosti su mi više karakterne, iracionalne nego one opipljive. Zadnje tri cure u mom životu bile su mnogo obrazovanije od mene. Zadnja ekstremno. I ekstremno imućnija. Niti jednoj od njih nisam zatajio tko i što sam.
Niti jedna nije imala karakterne kvalitete koje želim naći u osobi kojoj ću posvetiti cijelog sebe. Uvijek sam ja otišao. Za mene kvalitet osobe nije u imanju ili obrazovanju, njih tri su mi samo zadnja potvrda i pečat na taj stav. Obrazovanje drugih me više ne fascinira. Samo po sebi nije dovoljno za respekt. Novac pogotovo.
U sebi jako napredujem. U realnom životu, u statusu materijalnom ili društvenom puno sporije. I tu sam se bitno pomaknuo ako pogledam par godina unazad.
Budala sam, prezirem novac. Toliko da ne živim zbog njega. Ali ne toliko da ću ga odbiti ako smatram da ga nekim poslom i kvalitetom obavljanja istog zaslužujem. Na tom području vidim samo moguć napredak.
I pitam ja vas, blogeri... Što su stvarne vrijednosti?