Marketing
lost in a wilderness of pain
ponekad mi se ćini dae bolje da neke trenutke ispunjene srećom zaboravim ili da ih jednostavno spalim na lomači kao u srednjem vijeku. nije mi teško gutati još koje razočaranje nije mi teško gledati svoje tijelo kako pada niz stube i udara glavom u pod. hm nije mi teško i lijepo je biti tu gdje jesam ali ne razumijem zašto neke stvari samo tako ulaze u moj život bez pitanja predstavljajući se kao one koje me mogu usrećiti ali onda nakon nekog vremena mjenjaju svoju formu u nešto meni strano u nešto što me baca od njih daleko da...i ne razumijem zašto se to ponavlja i stvara na vrpci mog života neizbrisiv trag na sretne trenutke hm... laku noć i da pitam se je li uopće vrijedno nekome vjerovati?
Trenutak uličnog svijetla
Uganula sam zglob
Padam
Slijevam se žlijebom
S visine
Dršćem ulicom mira
Sa željom da dotaknem kraj ulice
Želim proći kroz zonu vremena
S nadom da ću sresti izgubljene
Trenutke prošlosti
Možda negdje daleko ima ljudi
Možda negdje daleko oni plešu
Možda negdje daleko ima sunca
Možda je to negdje daleko ovdje
A ja ga ne vidim
Post je objavljen 21.04.2006. u 00:35 sati.