Uf, kakav dan!
Na kraju mi i nije baš ispao tako super dan. Sve je krenulo obečavajuće, sunašce se pojavilo iznad grada, šetnjica s Banankom po gradu, kavica...Hm, da...šetnjica baš nije bila šetnja, jer smo razbijali glavu što da Zlatokosi kupimo za poklon. Pa uđi u ovaj dućan, pa u slijedeći i tak u nedogled. Dobro da imamo neki plan ili barem ideju, ali mi niš, nula. Kad smo shvatili da je prošlo već 3h naše kupovine, stali smo nasred Ilice i duboko udahnuli. Ovak više ne ide. Odlučili smo otići do Profila. Tam se uvijek nešto nađe, ak niš i drugo barem malo mira i tišine. E sad što kupiti nekome koga ne poznaš? Kakve ona knjige voli? Dal' uopće voli čitati? A da joj kupimo Cosmo? Uf! Odluka je pala na knjigu ''Šetačica pasa''. Valjda nismo pogriješili.
Kupili smo još neku sitnicu i pravac CAFFEE!!!
I onda si nam se ti pridružila...bez šeširića.... :(
Nismo stigli pačalinke klopnuti jer sam primila poziv da se dogodila prometna nesreća i da mi je moj parkirani auto slupan. Stvarno nemrem vjerovati!!!! Jedina dobra stvar je ta što je vozačica koja mi se zaletila u auto, ostala na mjestu nesreće. Napisale smo europsko izvješće o nesreći i dogovorile se da se vidimo u ponedjeljak u Sigetu na procjeni štete.
Baš sam tužna zbog auta. Čuvam ga, pazim gdje parkiram, poštujem prometne znakove, kulturna sam vozačica, nemam kaznenog boda, redovito servisiram auto, Koraljko mi u ovih 3 godine nije imao niti jednu ogrebotinu i onda T R A S !!!! iz vedra neba, ničim izazvan. A što češ, zaboravih na ljudski faktor. Nije važno koliko si ti oprezan u vožnji, jer će se uvijek naći neka ''budala'' na cesti. Ovoj gospi ipak svaka čast što je ostala na mjestu nesreće!
Kao šečer na kraju dana mi je legla Zlatokosa. Cijeli dan se vrtio oko jezinog poklona i onda da joj ga ne predamo, bilo bi totalni gubitak našeg vremena danas. Nismo išli na večeru, jer sam ja trebala nas voziti tam nekam u neki restoran do kojeg se ne može tramvajem ni cipelcugom. Koraljko je ostao doma, a mi smo završili na kavici. Iskreno, nije mi se išlo. Nabacila sam smajlić, predali joj poklon i čekali reakciju...Majica joj je bila mraaak, knjigu nije ni pogledala (shit trebali smo joj kupiti Cosmo)I onda je krenula...M ovo, M ono, i onda je M. napravio to,...bla..bla..bla...M me zivcira...M-M-M-M...Pokušala sam razgovor skrenuti u drugom smjeru, i tak krenem: BAŠ MI JE KOMA ZBOG AUTA, a ona u pol moje rečenice: OTKAD JE M: KUPIO AUTO.....bla-bla-bla. Uzela sam čašu coca-cole , zagledala se u sliku ispred sebe i glumila strašilo. Čak mi je pala ideja da stavim lutku na svoje mjesto, i dal bi ona to uopće primjetila ili bi i dalje sa istim žarom pričala o M. Strašno je to kad se čovjek tako zaludi nekom osobom, da uopće ne može sagledati stvari onakve kakve zapravo jesu. Ali tko sam ja da joj sudim?
Jesi li ti onda ''ubola'' tu pidjamicu ili nisi?
Znaš, da si imala onaj šeširić mislim da bi mi dan ljepše završio, barem veselije.
Laku noć blogerice!
Post je objavljen 21.04.2006. u 00:33 sati.